8. mart – Međunarodni dan žena
Međunarodni dan žena, 8. mart, je dan borbe za ženska prava, kao i dan posvećen njihovim ekonomskim, političkim i društvenim ostvarenjima.
Bar bi trebalo da bude!
Nažalost, taj dan je pretvoren u farsu, paradu pijanstva i kiča, tužno ogledalo stvarnog položaja žena u Srbiji.
Nećemo vas zamarati istorijskim podacima, biće toga danas mnogo u drugim objavama i člancima, jer nažalost, i posle 161 godine od prvog protesta radnica tekstilne industrije u Njujorku i tačno 90 godina posle drugog velikog protesta u istom gradu, kada je izgorelo 129 radnica zaključanih u fabrici, žene su i dalje prinuđene da se svakodnevno suočavaju sa mnogim oblicima diskriminacije, rodno zasnovanim nasiljem kao i stereotipima zasnovanim na patrijarhalnim principima. Zakon o rodnoj ravnopravnosti i dalje čeka na usvajanje, a čini se da će tako i ostati.
U Srbiji se i dalje misli da je šamar izraz ljubavi i da nije ništa strašno kada muškarac udari ženu, kada joj uskraćuje slobodu kretanja i čini je materijalno zavisnom. Normalno je kada poslodavac traži da žena ne zatrudni ili time uslovljava ostanak na radnom mestu. Normalno je da žena posle povratka sa porodiljskog odsustva ne očekuje da je čeka radno mesto sa kojeg je otišla. Normalno je da se rukovodeće mesto dodeljuje pre svega muškarcima jer, zaboga, kako će se osećati podređeni muškarci ako im je žena rukovodilac?!
Naročito je težak i nezavidan položaj žena na selu. Običajno pravo gde one nemaju šta da traže pri nasleđivanju, mišljenje da je ulaganje u obrazovanje ženske dece ulaganje u tuđu porodicu, da je ženi mesto u kući i da joj je posao da brine o svim ukućanima osim o sebi preovladava u većini seoskih porodica. Loša infrastruktura, zdravstvena briga i materijalna nesigurnost samo su dodatni problemi koji muče sve koji žive na selu.
Žene preduzetnice, i pored izvesnih pogodnosti, teško uspevaju da opstanu u surovoj ekonomskoj utakmici. Razlozi su brojni.
Ono za čega su se borile i izborile generacije žena, i ne samo njih, danas ponovo postaje predmet naše pažnje i uzrok teskobe. Formalna zalaganja postoje, ali realne situacije su sasvim nešto drugo, suprotno proklamovanom. A mi pristajemo na to!
Prava svih radnika su ugrožena, ne samo žena, jer danas jedine merodavne zakone donosi kapital i oni koji ga poseduju.
Ponovo moramo da se borimo za davno osvojena prava!
Ne treba ženama privilegovan položaj nego okruženje koje im daje mogućnost da realizuju sve svoje potencijale, kao i muškarci! Sloboda izbora svuda i za sve, bez obzira da li se radi o rađanju, lečenju, obrazovanju ili zapošljavanju.
Ovo društvo treba da shvati i prizna da nisu žene krive što se malo dece rađa! Da se živi drugačije, da vlada elementarna sigurnost u materijalnom, zdravstvenom, poslovnom, vrednosnom sistemu bilo bi i rađanja i dece! Ovako, i ovo malo dece što se rodi gajimo i obrazujemo za druge države i tuđa društva! Niko ne želi da živi u društvu u kome više ne važe elementarna, pre svega moralna, vrednosna pa tek onda materijalna sigurnost i pravila.
Zbog svega toga, 8. mart ne treba gledati kao dan za slavlje, nego dan kada se podsećamo svega što nismo uradili, a trebalo je, dan kada se podsećamo da su žene stub ne samo kuće, porodice, nego i celog društva koje je u ozbiljnim problemima, sa mnogo siromaštva, nasilja i neravnopravnosti.