Intervju predsednika Zelene stranke za Novi magazin
U nastavku teksta prenosimo intervju predsednika Zelene stranke, mr Gorana Čabradija, objavljen u Novom magazinu:
„Spašavaj Kalemegdan, Poljanče, Košutnjak, parkić na Banovom brdu, park u Velikoj koloniji, kej na Novom Beogradu… Kad kažemo spašavaj mislimo na građane koji po ko zna koji put ovih dana vode bitku da sačuvaju Košutnjak. Tačnije, hektare šuma ovog parka još jednog u nizu koji se našao na meti gradskih vlasti najpoznatijih po krilatici „gde god vidiš zgodno drvo, a ti ga poseci”. Razume se, seče se isključivo iz ekonomskih razloga, ali je pitanje čijih, jer da ikakve koristi mogu imati sami građani, oni ne bi već osam godina svojim telima branili zelene površine u Beogradu. I to je samo manji deo problema ili ekoterorizma kako će se nedavno izraziti jedan aktivista govoreći o crnoj prašini koja pada Smederevom. U Zrenjaninu se ljudi guše od smrada iz lokalne kafilerije, a zapali li se ponovo deponija u Vinči, ništa bolje neće biti ni Beograđanima. Svi zajedno, sačekujemo još jednu zimu što znači da ćemo se svi zajedno trovati udišući najzagađeniji vazduh na svetu. Pitanje je ko treba da rešava ove probleme? Građani, čuvajući lopatama reke Srbije i braneći parkove palicama, ili političari koji će se baviti isključivo ekologijom?
Jedan od takvih je Goran Čabradi koji će nam odgovoriti i na ovo pitanje prethodno dajući komentar na aktuelna dešavanja oko Košutnjaka. Zelena stranka, čiji je lider, je još jednom podnela zahtev da se „pluća Beograda” iliti Košutnjak stave pod najveći stepen zaštite i jednom zasvagda zaštite od uništenja.
Delite li uverenje Beograđana da je jedini urbanističko-arhitektonski domet prestoničkih vlasti seča drveća zarad izgradnje stambeno-poslovnog prostora?
Tako se pokazalo, nažalost, ali ne bih rekao da je to njihov patent. To je decenijski odnos društva prema prirodi, a aktuelna vlast je samo vrh ledenog brega. Treba li da Vas podsećam da ovo nije prvi atak na Košutnjak? Prošle godine ste imali noćnu seču, pa onda seču radi izgradnje sportske dvorane, a o svemu se saznalo kada su građani pozvali policiju našavši posečena stabla. Mi smo tada organizovali proteste i naterali investitora da za svako posečeno stablo posadi pet novih. Međutim, to nije rešenje. Ne možete trčati od protesta do protesta već treba napraviti takav sistem da nijedan Vesić, ni ovaj sada ni neki budući, ne pomisli da seče Košutnjak.
Kako se do toga dolazi? Nije li to odgovornost pre svega građana koji na izborima treba da se založe za stranke Zelenih kako im se ovako što ne bi događalo?
Nisam siguran da ste u pravu, što se tiče odgovornosti građana. Oni će se založiti kada prepoznaju da im je to interes, i kada nas percipiraju kao važan politički faktor koji će im doneti neku korist. Mi smo sada, politički, kao Zelena stranka, tek prohodali, i uprkos opstrukcijama drugih političkih partija, i uprkos nekoliko njihovih lažnih privezak zelenih opcija, koje su tu da pre svega zbune birače, i na kraju, uprkos zatvorenosti skoro svih medija za naše aktivnosti – mi opstajemo i uspevamo da nametnemo neke važne teme ovom društvu. Sa druge strane, još je pred nama veliki posao kako bismo osim nametanja važnih tema, uspeli da trajno postavimo neke standarde. Pre svega recimo da je prosek zelenih površina u razvijenim gradovima oko 30 odsto zelenila, a kod nas je to oko pet odsto. Možete li da zamislite da neko uđe i počne da seče Central park u Njujorku koji već 100 godina stoji netaknut? Ali tamo postoji kultura, postoji tradicija očuvanja prirode, značaja ekologije i zelenih tehnologija, baš kao i u Berlinu ili Beču. Kod nas, nažalost, ne i ne može se reći da su građani za to odgovorni. Sigurno je da se o ovim temama danas govori više nego pre deceniju.
Zašto? Zato što nam je sve gore ili jednostavno raste ekološka svest?
Mi smo kao stranka uspeli neke teme da učinimo vidljivim, ali ne bih rekao da je to samo naša ili pretežno naša zasluga. Postoji danas još puno organizacija i pojedinaca koji skreću pažnju na ove probleme. Postoji naravno i jedan deo njih koji to radi pre svega iz ličnih interesa, ali i to će se na kraju prepoznati. Mislim da nama kao društvu trebaju trajna, sistemska rešenja, a ne jeftini performansi sa zapaljivim govorima protiv vlasti. Ti govori nisu sistem, i ti govori neće napraviti ovo društvo zelenijim, a građane zadovoljnijim. Mislim da takvi ne razumeju brojne ekološke probleme u Srbiji, i zagađenog vazduha, i hiljade divljih deponija, i otpadnih voda, i prljavih tehnologija, kao i energetske politike iz 19. veka koju vodi naša zemlja, koja će dugoročno ostaviti negativne posledice na zdravlje građana. Te stvari su krucijalne da se reše, a ne vađenje jedne cevi iz tamo neke rečice.
Vratimo se na Košutnjak. Vi aktivno učestvujete u odbrani. Šta se tamo zaista događa?
Postoji plan detaljne regulacije kojim je predviđena izgradnja i seča 86 hektara zemljišta i šuma, a sve pod velom razvoja. To su budalaštine jer svi znamo koliko je Košutnjak atraktivan i svako bi voleo da živi tamo. Neko je izračunao da bi tu mogao dobro da zaradi, upakovali su to kroz afirmaciju filmske industrije, a u planovima se vide samo komercijalni i stambeni sadržaji! Društvo to mora da spreči. Ali ne treba mi da larmimo na Vesića već da sistemski rešimo ovu stvar jednom zauvek.
Inicijativom koju ste predložili?
Jedino sistemsko rešenje je da Košutnjak bude stavljen pod najviši stepen zaštite I kategorije jer to znači da ništa ne sme da poseče ni ovaj ni neki drugi Vesić. Mi smo za par dana prikupili više od 5.000 potpisa i predali Zavodu za zaštitu prirode Srbije, što smo uradili i prošle godine kada nismo uspeli. Dobili smo besmislen odgovor iz koga se vidi da Zavod koji treba da čuva prirodu, čuva političku volju moćnika i investitora. Uostalom, dovoljno je da Vam kažem da u Zavodu rade pametni ljudi, doktori i inženjeri, ali je direktor završio fakultet Megatrend. Kad imamo takve kadrove, imaćemo i ovakve rezultate.
Šta očekujete sada? Mislite li da će vaš zahtev biti odobren ili ćete proći kao i lani?
Nažalost, mislim da nećemo proći, ali ako umesto 5.000 sakupimo 50.000 potpisa, neke reakcije mora biti. Suština je da se stalno mora podizati svest građana i da se ne sme stati. Na kraju, isti ti političari donose odluke pod pritiskom javnosti i kada u fokus te javnosti dođe ekologija, nešto će morati da se menja.
Aktivni ste bili i u Smederevu koji je nedavno osvanuo prekriven crnom prašinom.
Mi uvek podržavamo lokalne pokrete koji pokreću inicijative u svojim sredinama, a čiji je cilj zaštita prirode i ljudi. U Smederevu postoji jaka lokalna organizacija, koja vodi tu priču oko zagađenja, i mi smo tu da im pomognemo ako im treba pomoć. I u drugim sredinama u Srbiji je slično i pitanje je isto, a svodi se na to koga mi čuvamo – ekonomski interes na uštrb života i zdravlja ljudi? Pa za koju deceniju ćemo shvatiti da je to čak i ekonomski neisplativije lečiti uništenu prirodu, a o ljudima da i ne govorimo. Umesto da nateraju investitora da poštuju ekološke standarde, oni truju te ljude u Smederevu. Ja sam išao tamo, na prvi protest koji su organizovali pre oko 2 godine, i mogu Vam reći da se ni izbliza iz Beograda ne vidi kako se tamo živi. Kad auto prenoći tu, ujutro ga nađete sivog od prašine, a kako se diše ne mogu ni da zamislim. Lično sam se zalagao da se Ministarstvo izdvoji i bude posvećeno samo ekologiji i nažalost, nismo dobili ništa. Ministarstvo nije radilo ništa, i to je veliki poraz za nas ekologe.
Ono sa čim se često susrećemo jeste da neke lokalne organizacije neće politiku niti političare, pa čak ni nas Zelene. Ja to ne razumem. Pa ko će da reši problem? Ovi koji su ga napravili? Razumem gadljivost ljudi prema političarima. I sam sam je imao decenijama, ali sam shvatio da na kraju, u Srbiji, samo politikom možeš nešto konkretno i trajno uraditi. I verujte da se potvrđuje: mi smo, iako mlada stranka, već nametnuli teme ovom društvu. U sledećem koraku ćemo i da ih rešavamo kada budemo u izvršnoj vlasti.
Ovih dana je ponovo aktuelan i problem smrada u Zrenjaninu.
Kafilerije moraju i treba da postoje jer bi u suprotnom sav taj otpad završio u rekama ili šumama. Međutim, postoje standardi koje fabrike moraju da ispoštuju ali njih, nažalost u Srbiji, nema. I ako ih ima – ne poštuju se. Nije poenta da građani idu od grada do grada i gase požar već da se napravi sistem koji to neće dozvoljavati. U Hrvatskoj je Ministarstvo zaštite životne sredine krovno – ono daje odobrenje ostalim ministarstvima za bilo koji projekat, a kod nas je ono skrajnuto. To se mora menjati. Mi se hvalimo proširenjem kopova dok smo prvi po umiranju od zagađenog vazduha u svetu. Ljudi koji žive u okolini Kolubare su otrovani, ne postoji nikakva regulacija oko zelenog pojasa, oko kopova, i ja sam predlagao zakon kojim bi se ta stvar regulisala, ali nažalost, bio sam manjina u Skupštini.
Vi ste ekspert u oblasti reciklaže i odlaganja otpada. Šta se događa sa spalionicom u Vinči? To je još jedan kontraverzni projekat beogradskih vlasti.
Odmah ću vam reći – firma koja je izabrana za partnera je kompanija svetskog glasa i tu nema ništa sporno, ali to ne znači da je to najbolje rešenje za građane. Problem je što je grad Beograd, koji ima nejneuređenije smetlište u Evropi sa nulte tačke kada je u pitanju upravljanje otpadom, krenuo na najskuplju tehnologiju. U prevodu, od pet do deset puta je spalionica skuplja nego da se napravila sanitarna deponija i postrojenja za preradu otpada gde bi se iskoristilo bar 50 odsto smeća. Spaljivanje i proizvodnja energije je skupo i to može da priušti Beč, ali čak i tamo gledaju da najpre iskoriste sve što je moguće. Bojim se da je u želji da se Beograd predstavi „evropskim’’, izabrano skupo i neracionalno rešenje koje će Beograđani decenijama plaćati.
Matematički, to izgleda, kako?
U Srbiji, sada mi radimo tako što otpad ubacimo u kontejner i ubacimo u neku rupu koju zovemo deponija, što košta od dva do tri evra po jednoj toni tretiranog otpada. Izgradnja regionalnih sanitarnih savremenih deponija koštala bi građane od 20 do 30 evra po toni, a izgradnja reciklažnih centara od 60 do 70 evra po toni godišnje. Planirano spaljivanje koštaće građane Beograda od 300 evra pa naviše po toni i jasno je koja je razlika. Beograd godišnje generiše oko 800.000 – 1 milion tona otpada, pa je lako izračunati ukupan trošak. Sa druge strane iz te mase otpada moguće je pametnim sistemom primarne separacije i većim angažovanjem izvući profit iz sirovina koje se sada bacaju na Vinču, a sutra će se spaljivati u postrojenju, od skoro 40-50 miliona evra godišnje.
Šta je rešenje, ne samo za Vinču već i za preostale deponije širom Srbije?
Mislio sam da će ovo ministarstvo da uredi sva smetlišta u Srbiji i da napravi bar 20 reciklažnih centara. To se moglo uraditi za 2 godine, da su sedeli eksperti u ministarstvu, a ne partijski nameštenici. Analiza koju sam napravio pokazuje da od pet miliona tona otpada svakog dana, mi gubimo 100 miliona evra godišnje bačenih na smetlište. Kada bi se recikliralo, sve je to sirovina, ali nažalost, to se ne događa. I ne samo to. Država, koja zvanično subvencioniše reciklažu, konstantno ljudima iz branše duguje milijarde dinara iako je poznato da reciklaža nije isplativa i da mora biti dotirana. Pa ipak i ono što imamo, sistem koji je jedva nekako napravljen, država tj. Ministarstvo svojim nečinjenjem uništava.
Svojevremeno ste predložili čak 54 mere protiv zagađenja vazduha?
Da, to smo predali premijerki, ali nikada nismo dobili nikakav odgovor, sem što smo čuli kasnije Vesića da ponavlja neke od njih, i predstavlja ih kao svoja rešenja za Beograd. I to nam je drago, naravno, ali nije dovoljno. Bojim se da su to uradili samo u marketinške svrhe, a da trajnog dugoročnog rešenja neće biti.
Mere koje smo predlagali, ukupno 54, mogu se razvrstati u nekoliko kategorija: eliminacija uzroka zagađenja, stimulacija zelenih rešenja, mere za zeleniji saobraćaj, mere za povećanje zelenih površina, mere u industriji.
To su segmenti, neću nabrajati sve mere, mogu ih Vaši čitaoci videti na sajtu Zelene stranke, ali ću samo reći da je u osnovi stimulacija zelenih tehnologija, destimulacija i oštra kaznena politika prema zagađivačima, zatim povećanje zelenila u svakom gradu na minimum 30% u narednih 5 godina, i veoma konkretne mere kako da se to reši, subvencije za sve vrste zelenih prevoza i oslobađanje putarina, parkinga i sl. Poseban problem jeste što nam se serviraju podaci o zagađenosti, a niko se ne pita odakle ti podaci i da li je dovoljan broj mernih stanica. Danas u Srbiji na čitavoj teritoriji imate samo 40 mernih stanica koje mere aero zagađenje, od čega su 20-ak njih u Beogradu i Novom Sadu. Većina gradova i opština ni nema merne stanice, i jedna od mera jeste da je obaveza svakog grada da na svakih 30.000 stanovnika postavi mernu stanicu za merenje aero zagađenja. Danas imate situaciju, ili da nemate podatke, ili da vam ih saopštava zagađivač koji navodno sam meri zagađenost. To je apsurd.
Srbija mora da se pridruži modernim svetskim ekonomijama, ali ne jeftinom radnom snagom, nego savremenim tehnološkim rešenjima koja su bezbedna po ljude i okolinu. Jer ako sada to ne uradimo, moraćemo kasnije i biće znatno skuplje. I u novcu, ali i u ljudskim životima.
Pa ipak, toliko su nam važne ove teme da niste uspeli u koaliciji da sakupite tri odsto za ulazak u parlament dok zemlje koje pominjete decenijama unazad uzimaju kao vrlo relevantnu snagu upravo stranke zelenih. Da li je moguće bez organizovane ideologije koja bi bila deo institucija menjati sve pomenuto?
Smatramo da politika u Srbiji okuplja ono najgore u društvu, a ipak sam se odlučio na to jer sam shvatio da kroz civilni sektor ništa ne može da se uradi. U prošli saziv Parlamenta smo ušli kao manjinska stranka, što zahteva mnogo manje novca nego što je 50.000 evra koliko je potrebno za stranku na nacionalnom nivou, što je besmislica i što sam u prošlom sazivu Parlamenta tražio da se promeni, ali uzalud. Vi danas imate situaciju da je nama građanima zabranjeno da se bavimo politikom, iako nam Ustav to garantuje. Političkim elitama ne odgovara da se normalni ljudi uključe u politiku, i zato su napravljeni tako visoki, skoro nemogući uslovi za registraciju političke stranke. Pa pogledajte samo političku scenu, maltene imate iste likove poslednjih 30 godina. Mislim da takav slučaj ne poznaje ni jedna moderna demokratija.
Mi smo na izbore izašli jer smatramo da je to jedini legitiman način da se menja društvo, i da je to jedini način da se i naša poruka čuje. Svestan sam bio neregularnih izbornih uslova, ogromne nejednakosti u predstavljanju politika, i ogromne moći koju vladajuća stranka poseduje, ali sam i dalje smatrao da je to šansa da se veći broj građana upozna sa našim idejama. Napravili smo tehničku koaliciju sa Novom strankom, jer smo znali da je nemoguće da iz dva meseca korona izolacije celog društva, kao da se ništa nije dogodilo, vi najnormalnije uđete u izbore, i prikupljate potpise građana na ulici. Nama potpise niko nije poklonio, sami su naši aktivisti danima razgovarali sa građanima na ulicama gradova, i veoma sam ponosan na naše aktiviste. To malo stranaka u Srbiji danas može.
I dalje tvrdim da odgovornost nije na građanima koji se u Srbiji bave egzistencijalnim temama, a ekologija im je na desetom mestu. Kad Vučić kaže „Dajem 100 evra sada“, i kada mi apelujemo da će neka akcija sada imati negativne posledice za deset godina, šta mislite, na šta će građani da se upecaju? Uostalom, tu je i naša odgovornost kao stranke, da li smo se dobro predstavili, s tim što je činjenica da mi imamo politički sistem koji je podređen najvećoj stranci. Njima su na raspolaganju svi resursi, a naročito kada treba minimizirati sve ostale.
Cilj od 3% nije veliki, i siguran sam da samostalno Zelena stranka može i mnogo više. Problem je uvek nemogućih izbornih uslova, velikih prepreka da biste se uopšte kandidovali, i naravno na kraju kontrole samog izbornog procesa. U ovom momentu, niko u Srbiji nije u stanju da kontroliše vladajuću stranku u tom procesu. Pa vi ste na ovim izborima imali veliku većinu lista koje su simulirale regularan izborni proces, a koje su ili pod direktnom kontrolom vlasti, ili su im oni pomogli da se pojave na ovim izborima. Imali ste i situaciju da se izborni zakoni menjaju dve nedelje pre raspisivanja izbora, i da niko ni reč ne progovori o tome.
Bez obzira na sve to, ja znam da zelena ideja raste, da mi kao stranka jačamo, i da smo po organizaciji trenutno u 5 stranaka u Srbiji, i da ćemo, bez obzira na medijsku blokadu, na pokušaje zbunjivanja birača lažnim zelenima listama, opstati i biti još snažniji u budućnosti.
Politika u koju smo se uključili nije sprint. To je maraton, koji trčimo sa tegovima oko nogu. I duboko verujem, bez obzira na sve prepreke, da će Zeleni u nekim budućim vladama biti značajan korektivni faktor, snažan zamajac zelenog razvoja Srbije, i biti jedna sasvim drugačija politika, sa drugačijim modernijim političarima, kakve naši građani nisu imali prilike do sada da upoznaju.
Zelena politika je potrebna Srbiji, i to će se uskoro pokazati.“