Prirodne katastrofe, … ili ima i pomalo antropogenog uticaja?
- Blog: Poglavlje svih poglavlja - 01.10.2019.
- Blog: Pravo i pravda?… Okolo, kupamo se! - 29.08.2019.
- Blog: Masakrom šuma do „zelene“ industrijske zone - 08.04.2019.
11.oktobra je Svetski Dan borbe protiv prirodnih katastrofa. Prirodne katastrofe se događaju kada koincidiraju određeni astronomski, klimatološki, meteoroliški, bio-hemijski, tektonski geološki i drugi faktori. Rezultat toga su vulkani, zemljotresi, cunamiji, uragani, klizišta, požari, poplave,… Po pravilu, svi oni izazivaju ogromna materijalna razaranja, ali i ono najgore, gubitak ljudskih života.
Stalno kretanje i podvlačenje tektonskih ploča postoji toliko dugo, koliko postoji i čvrsta zemljina kora, ali ovo klizanje izaziva katastrofalne zemljotrese onda kada, usled trenja dođe do nabiranja i pucanja dela tektonske ploče. Ovaj proces nezavistan je od svih ljudskih aktivnosti, a ukoliko je podvodni, može izazvati i pojavu velikog i brzog plimnog talasa, poznatog kao cunami. Za sad ne postoje pouzdane naučne metode kojima bi se vreme, lokacija, zona rasprostiranja i snaga ovog događaja mogla sa velikom verovatnoćom predvideti. Mada pojedini naučnici tvrde da imaju dovoljno pouzdane metode za određivanje i lokacije i vremena, ali i snage zemljotresa. Predviđanje vremena događaja bilo bi od najvećeg značaja jer bi stanovništvo moglo biti na vreme evakuisano iz zone dejstva zemlotresa.
Vulkani i vulkanske erupcije i eksplozije nastaju na mestima gde postoji pod povećan pritisak istopljenog stenskog materijala – magme i gasova na lokacijama oslabljene povalate, odnosno oslabljene čvrste zemljine kore. To je najčešći slučaj upravo u zonama dodira tektonskih ploča, pa se lokacije vulkanske i tektonske aktivnosti prate u velikoj većini slučajeva. Lokacije vulkana uglavnom su lako uočljive, a eruptivni materijal u okolini ukazuje na prošlu, ili sadašnju vulkansku aktivnost. Erupciju vulkana nije moguće sprečiti, ali se vreme erupcije vulkana ili čak eksplozije vulkana mogu se predvideti sa priličnom verovatnoćom. Jedina nedovoljno pouzdana veličina pri erupciji vulkana jeste snage erupcije ili eksplozije vulkana, mada su danas greške pri proceni te veličine ispod ± 20%.
Uragani nastaju nad velikim, toplim vodenim prostranstvima, kada se usled povećanog isparavanja i kondenzovanja vodene pare stvaraju velike i visoke oblačne mase u kojima se sa prilivom dodatnog vlažnog vazduha povećava i masa i brzina strujanja u njima. Uragane odlikuju velike količine padavina, velika brzina vetra i značajan pad vazdušnog pritiska, što ih čini podjednako moćnim i na moru i na kopnu. Najizloženiji su primorski krajevi, gde uragani stižu sa najvećom nošenom energijom, a daljim prodorom u kopno njihova moć značajno opada zbog smanjenog priliva vlažnog vazduha. Predviđanje pojave uragana moguće je i pre samog nastanka male tropske oluje koja će se kasnije transformisati u uragan, a ono što se kasnijim praćenjem pojave određuje jesu brzina vetra i snaga. Jedina nedovoljno poznata veličina dugoročno jeste pravac kretanja i brzina nailaska uragana. Savremenim meteorološko klimatološkim metodama moguće je određivanje tačne putanje i brzine nailaska u narednih 24 sata.
Prema definiciji iz Evropske komisije iz Direktive o proceni rizika od poplava, poplava je privremena pokrivenost vodom zemljišta koje obično nije prekriveno vodom. Iako je ova definicije štura, ipak ukazuje na samu bit katastrofe izazvane poplavama. Poplave mogu imati različite uzroke, ali se generalno mogu podeliti na one kojima je uzročnik priroda, one kojima je uzročnik čovek i kombinovane. Prirodni uzročnici mogu biti velike padavine, toplenje leda, formiranje ledenih barijera ili kombinacija prethodnih, dok se u one, koje su izazvane ljudskom aktivnošću ubrajaju aktivnosti od neodgovornog upravljanja vodoprivrednim objektima i njihovo neodržavanje, preko ratnih aktivnosti, do terorizma. Prema vremenu koncentracije poplavnog talasa i osnovnim veličinama, kao što je brzina nastupanja, dužina trajanja, brzina i gustina poplavne vode, mogućnosti odbrane od poplava, površina rasprostiranja itd, ogu biti bujične, ravničarske i kombinovane. Kakav god osnovni karakter imale, odbrana od poplava u nejvećoj meri mora biti bazirana na preventivi nastajanja poplavnog talasa, preventivnim radnjama na sprečavanju izlivanja poplavnog talasa i ranom upozoravanju. Poplave iz 2014. godine pokazale su niz slabosti, a najveća je u neodgovornom stavu države da se lakše plaća veća šteta, nego jeftinija preventiva i zaštitni sistemi. Na prostoru Srbije, kako po materijalnoj šteti, tako i po onom najvažnijem, izgubljenim ljudsim životima, poplave ubedljivo prednjače u odnosu na sve druge prirodne katastrofe.
Suša je dugotrajan deficit vlage u zemljištu i vazduhu pa se tako suša može podeliti na vazdušnu sušu i zemljišnu. Redak slučaj jeste da se ove dve vrste suše ne poklapaju, odnosno da idu samostalno, a redovno su praćene visokim temperaturama vazduha. Osim štete u poljoprivredi, koja se najčešće i pominje, često se zanemaruje uticaj na stanovništvo i ekosistem. Kod stanovništva, osim osećaja malaksalosti i smanjenja funkcionalnosti imunog sistema, može doći i do tragičnih posledica, ali o tome se u sredstvima informisanja mogu naći podaci za okolne države, a skoro nikad za Srbiju. Posledice suše po ekosistem su daleko vidljivije, ali i teže, a neretko sušu prati i pojava požara, kao sekundarne prirodne katastrofe. Borba protiv suše mnogo je kompleksnija od brobe protiv drugih prirodnih katastrofa, jer zahteva izuzetna materijalno-finansijska ulaganja, dosta vremena za sprovođenje mera, kao i multidisciplinaran pristup.
Klizišta nastaju usled smanjenja trenja između različitih geoloških slojeva, različite vodopropusnosti, pod nagibom i pod dejstvom zemljine teže. Do smanjivanja trenja među slojevima i pojave klizanja terena može doći i pod dejstvom antropogenog iuticaja, kada se građevinskim radovima uklanja oslonac potencijalno klizajućeg sloja, ili se klizajući sloj dodatno optereti nekom građevinskom konstrukcijom. Takođe, antropogeni uticaj moze se odraziti i u povećanju vlažnosti gornjeg, klizajućeg sloja, što značajno umanjuje sile trenja među slojevima. Predviđanje klizanja terena moguće je na osnovu poznavanja geoloških profila, a neka klizišta je moguće čak i sprečiti razmnim ponašanjem prema prirodi i odvođenjem suvišne vode iz kontakne zone među slojevima.
Šumski požari i požari u prirodi uopšte, nastaju usled dugotrajnijeg sušnog perioda, izazvanog toplim suvim strujanjima i „varnicom“, koja može biti i običan udar groma u suvo stablo. Pod uticajem vetra požari besne i šire šumama, stepama i savanama, u kojima postoje velike površine suvog, gorivog materijala, trave, šipražja i šuma. Sve češće „varnica“ je antropogenog uticaja, jer sama varnica jeste prisustvo nesavesnog i neopreznog čoveka na takvim lokacijama. Neke požare, kod kojih je „varnica“ prirodna pojava nije moguće sprečiti, ali je moguće štetu smanjiti na najmanju moguću meru, sistemom ranog upozoravanja na mogućnost, sistemom monitoringa i brze dojave i efikasnom službom za gašenje požara.
Solarne oluje pogađale su planetu odvajkada. Njih je bilo i biće ih, a do 20. veka prolazile su gotovo neopaženo, jer tehnološki nismo imali mogućnost čak ni da ih konstatujemo. Međutim, „elektronizacija“ sveukupnog društva, koja je doprinela brzom razvoju, širenju znanja i brzom protoku informacija, donela je i mogućnost pojave novog vida prirodne katastrofe. Pojačana solarna aktivnost izaziva s vremena na vreme manje ili veće sunčane oluje, a njihovom dejstvu najizloženiji i najugroženiji su upravo moderna sredstva komunikacije i sredstva obrade i čuvanja podataka, koji „ispadaju“ iz rada, pa je mogućnost gubitka kontrole nad elektronskim komunikacionim, ili bankarskim sistemima postala prava noćna mora. Mnogo veći uticaj sloarne oluje može da bude nematerijalnog karaktera, a posebno je opasan za stanovništvo. Gubitak kontrole u avio, željezničkom, drumskom ili vodnom saobraćaju posebno je osetljiva, jer može izazvati gubitke ljudskih života usled sudara ili padova aviona, sudara vozova, lančanih sudara usled „ispadanja“ saobraćajne signalizacije, ili sudare brodova sa teškim ekološkim posledicama.
Posele svega iznetog, smemo li ove katastrofe zbati prirodnim katastrofama, pogotovo što je svega mali broj njih nezavistan od antropogenog uticaja. Osim vulkana, zemlotresa, cunamija i solarnih oluja, sve ostale imaju nake oblike antropogenog uticaja. Dugotrajna nekontrolisana emisija gasova staklene bašte, kao i „prezasićenost“ jonosfere radiotalasima, izazivaju otvaranje i povećavanje ozonskih rupa na polovima, ali i globalno zagrevanje. Ova pojava od presudnog značaja je za klimatske promene, koje stoje iza sve jačih uragana, sve većih poplava i dugotrajnijih i žešćih suša. Povećanje ekstremnih padavina od velikog značaja je i za zasićenje zemljišta vodom, a uz dodatnu „pomoć“ čoveka i za aktiviranje do tad pasivnih, ili čak nepoznatih klizišta. Dugotrajnije suše pogoduju učestalijoj pojavi požara i veličini zahvaćene teritorije, a „varnica“ je sve češće izazvana neodgovornošću čoveka. Ljudska odgovornost nalazi se i u smanjivanju površina pod šumama, koje su, uz okeane i mora, glavni egulatori klime. Osim smanjivanja površina pod šumama, povećava se i površina pod neplodnim, pustinjskim površinama, jer su šume bile prirodna brana za širenje pustinja.
Ljudska aktivnost daje veliki doprinos povećanju, kako učestalosti, tako i veličinama ekstremnih prirodnih, ili bolje rečeneo, poluprirodnih katastrofa, što je rezultat sebičnosti, neobrazovanosti, nesavesnosti i jurnjave za profitom. Čovek na ovoj planeti nije sam i zbog sveoje superiornosti u odnosu na ostali živi svet, mora na njega gledati kao na svet poveren mu na čuvanje i staranje, a ne kao na izvore potencijalnog profita. Uz sve ove antropogene uticaje na prirodne katastrofe, skoro je izlišno pominjanje hemijskih, radioloških, ili bioloških antropegenig katastrofa.
Čovek je samom sebi najveći neprijatelj.