Nuklearne pretnje – situacija zahteva vrisak, a ne samo uzbunu!
- Blog: Poglavlje svih poglavlja - 01.10.2019.
- Blog: Pravo i pravda?… Okolo, kupamo se! - 29.08.2019.
- Blog: Masakrom šuma do „zelene“ industrijske zone - 08.04.2019.
Nuklearni lobi u Republici Srbiji se malo primirio i pritajio, ali i dalje buši i kopa, ne bi li nekako „olabavio“ zakonsku odredbu o zabrani izgradnje nuklearnih elektrana, pogotovo posle isteka Moratorijuma na izgradnju nuklearnih elektrana u bivšoj Jugoslaviji. Priča o nuklearnim elektranama u Srbiji datira iz perioda još pre izgradnje nuklearne elektrane Krško u bivšoj državi. Spominjane su mnoge lokacije uz veće vodotoke, pa su čak neke lokacije određene i kao primarne, odnosno „povoljne“ za njihovu izgradnju.
Srećom, euforija nije dugo trajala, jer se desio Černobil, a potom su počeli da isplivavaju i neki drugi slučajevi, koji su do tad uspešno zataškavani. Isplivao je slučaj „curenja“ iz jedne nuklearke u Nemačkoj, ali nikad nisu objavljeni potpuni rezultati rasprostiranja radioaktivnog zagađenja. Isplivao je i slučaj nuklearke „Tri milje“ u SAD, koji je bio tek nešto blaži oblik Černobila. I u današnje doba, s vremena na vreme, procuri tek po koja vest o nekom akcidentu u nuklearkama, mada je priča o njima i dešavanjima u njima obavijena debelim velom tajnovitosti. Tako su zataškivana procurenja rashladne vode u Krškom, pri čemu je određena količina radioaktivnog zagađenja ipak dospela u Savu.
Svakako, brojka akcidenata koji nisu obelodanjeni, daleko premašuje one objavljene. Nuklearna elektrana Fukušima, građena je sa stepenom otpornosti na najrazornije zemljotrese, odolela je „prvom naletu“, odnosno zemljotresu, ali ne i „drugom naletu“, odnosno plimnom talasu-cunamiju, koji je izazvao totalno razaranje elektrane. Emitovana radioaktivnost u vazduh i u vodu raširila se duž pravaca dominantnih vetrova, ali i okeanskim strujama sve do obala SAD. Broj žrtava Fukušime nije određivan, nego je pripisan i onako enormno velikom broju žrtava zemljotresa i cunamija, s tim što će Fukušima i dalje uzimati žrtve među ozračenim stanovništvom i zaposlenima.
Najsvežije vesti iz oblasti nuklearne energije govore o puštanju u rad dva bloka stare nuklearke u Belgiji, kod kojih je već konstatovan ogroman broj (16.000) mikropukotina, što je čini potpuno nebezbednom i za stanje mirovanja, a kamoli za puštanje u rad. Vlada mađarskog premijera Orbana pregovara sa Rusijom o pravljenju još jednog bloka nuklearne elektrane kod mesta Pakš, uprkos velikim protestima stanovnika cele Mađarske. Vlasti Republike Srbije nisu uopšte oglašavale povodom nove potencijalne pretnje na samo 80 kilometara od naše teritorije. Poslednja u nizu je vest iz SAD, o enormnom ispuštanju radioaktivnog zagađenja, kako u vazduh, tako i u reku Hadson, na svega 35 km od Njujorka. Kontrolna merenja registrovala su povećanje radioaktivnog zračenja za 65.000,00%, odnosno, izmereno zračenje je 650 puta veće od normalnog zračenja, pa ne bi bilo čudo da Njujorčanima uskoro i oči zasvetle.
Srbija u svom okruženju ima tri veoma značajne lokacije, kao potencijalna izvorišta radioaktivnog zagađivanja, Pakš u Mađarskoj, na oko 80 kilometara, Kozloduj u Bugarskoj, na oko 100 kilometara i Krško u Sloveniji na oko 260 kilometara od granice Srbije. Rastojanje od nekoliko stotina kilometara u slučaju nuklearnog akcidenta ne predstavlja nikakvu značajnu razdaljinu za širenje radioaktivnog zagađenja, pa je realan broj potencijalnih radioaktivnih zagađivača u okruženju daleko veći. Ako se, osim postojećih nuklearnih pretnji, u obzir uzme planirana izgradnja nove nuklearne elektrane u Pakšu, kao i radovi na „revitalizaciji“, ili drugačije rečeno, produžavanju životnog veka elektrane Kozloduj u Bugarskoj, situacija zahteva vrisak, a ne samo uzbunu i to ne samo u tim državama, nego i na celom Balkanu i Evropu.
Problem deponovanja utrošenog goriva iz nuklearki je posebna priča, jer taj otpad ustvari predstavlja visokoradioaktivni materijal, za čije je odlaganje potrebno obezbediti potpuno bezbedne, hermetički zatvorene komore, duboko u utrobi zemlje. Najčešće se za te svrhe koriste napušteni duboki rudnici soli, jer prema nuklearnim stručnjacima „najbolje upijaju radioaktivnost“. Događaji iz jednog Nemačkog odlagališta nuklearnog otpada demantuju potpunu sigurnost, jer osim što se neophodan period „odležavanja“ nuklearnog otpada produžio na 1500 godina, javlja se i problem pomeranja kontinentalnih ploča konstantno, nekad čak i uz katastrofalne zemljotrese. U tom odlagalištu pribegli su „zalivanjem betonom nuklearnog otpada, nakon pucanja geoloških ploča i hodnicima napuštenog rudnika. Na taj način privremeno je saniran problem, ali ne i rešen. Dugogodišnje dejstvo radijacije izaziva koroziju betona, pa je samo pitanje kad će se problem ponovo pojaviti. Najgori scenario je da nuklearni otpad može biti „oslobođen“ i da lako dospe do podzemnih voda, čime bi njegovo širenje bilo nezaustavljivo. Neodgovornim ponašanjem i nedovoljnim znanjem o nuklearnim česticama i mehanizmima potencijalnog širenja kroz podzemlje, problem se ne može rešiti, nego samo dodatno iskomplikovati.
Ako se takvi slučajevi dešavaju poslovično i realno marljivim Nemcima, kao i potpuno odgovornim i savesnim Japancima, šta bismo onda mogli očekivati u slučaju Srbije? Da li smo spremni da se nosimo sa problematikom rada nuklearne elektrane, gde svaki, pa i najmanji zastoj može da proizvede veliku nuklearnu pečurku nad našim glavama? Da li kilovat energije može biti izražen u broju obolelih od radijacione bolesti?. U koju „rupu“ ćemo da guramo i tamo da čuvamo nuklearni otpad, kad ni napušteni rudnik Gabrovnica, gde se i dalje skladišti nuklearni otpad, nismo u stanju čak ni fizički da obezbedimo?
Nuklearna energija je sve, samo ne bezbedna, jer je dostignuti nivo tehnologije izgradnje reaktora i dalje na izuzetno nebezbednom nivou, pa se akcidenti ne mogu isključiti. Samo jedan takav akcident može imati nesagledivo štetne efekte, da cena tako dobijene energije, u odnosu na rizike postaje nevažna kategorija. Energija iz fosilnih goriva, po nekim do sada važećim svetskim standardima spada u najjeftinije, ali da li je baš tako? U ukupne troškove proizvodnje do sada nisu uračunavani troškovi uništavanja životne sredine i zdravlja ljudi, pa se cena vrtoglavo uvećava. Energija sunca, vetra, biomase, biogasa, geotermalna energija,… sve je to dostupno i iskoristivo, uz neuporedivo manji rizik po zdravlje ljudi i životnu sredinu i sa cenama i tehnologijama na potpuno prihvatljivom nivou za održiv razvoj. Pogled u budućnost može biti lep prizor, ako se koriste obnovljivi izvori energije. Može biti ružan, ako se posmatra između dimnjaka termoelektrana i može biti neizvestan, do kratkotrajan, ako se posmatra preko kupola nuklearnih reaktora.