Blog: Zaustaviti hajku na vukove u Nacionalnom parku Đerdap!
Vuk (Canis lupus) u današnje vreme poznat je najviše kao šumska životinja. Uglavnom zato što ga je čovek potisnuo sa mnogih drugih staništa.
U Evropi je vuk zaštićen sledećim međudržavnim dogovorima:
- Vašingtonskim sporazumom o zaštiti vrsta(CITES, Convention on International Trade in Endangered Species of Wild Fauna and Flora)
- Bernskom konvencijomi
- FFH-smernicama(Fauna-Flora-Habitat-Richtlinie).
Sva tri dokumenta predviđaju zaštitu i zabranu trgovine živim vukovima i delovima njihovog tela, kao i zaštitu njihove životne sredine. Sadrže i obavezu da zemlje koje su potpisnici na odgovarajući način to pitanje reše i svojim nacionalnim zakonodavstvom.
Srbija je potpisnica najznačajnijih međunarodnih konvencija iz oblasti zaštite biološke raznovrsnosti (Konvencija o biološkoj raznovrsnosti, Konvencija o zaštiti evropskih divljih vrsta i staništa, Konvencija o međunarodnom prometu ugroženih divljih vrsta). U obavezi je da osigura dugoročno očuvanje populacija divljih vrsta.
U tradicionalnoj kulturi svih slovenskih naroda, vuk ima svoju simboliku. Istoričar religije, akademik profesor Veselin Čajkanović, najveći srpski etnolog, zapisao je da je svaki narod vezan za poneku životinju i u izvesnom smislu izjednačen sa njom. Za Srbe se, na primer, kaže da je to vuk. Tako se ovaj pojam nalazi u osnovi brojnih imena i prezimena još iz predhrišćanskog vremena, ali i do današnjih dana. Postojao je predlog i da se uz postojeća državna obeležja, ubaci i sivi vuk koji nastanjuje ova područja.
U svom romanu „Poslednji Evropljanin”, Dragoš Kalajić je o simbolici vuka zapisao: „Vuk dobro oličava jednu ljudsku silu koja je veoma složena i raznolika, a njena najupadljivija pojavnost je urođena potreba za slobodom kao osnovnim uslovom života… Vuka nije moguće pripitomiti, učiniti zavisnim i poslušnim, kao njegovog dalekog rođaka psa. Nije to moguće i zato što je mnogo pametniji. Za tu slobodu vezan je i snažan osećaj samopoštovanja i ponosa, bez premca među životinjama, a i među ogromnom većinom ljudi. Kod vuka je etika isto što i pamet. Vuk ne trpi nikakve kompromise, koje vidi kao izdaju svoje etike ili prirode. Rekao bih da u tim svojstvima vuka počiva objašnjenje istinskog uzroka omraze koju uživa kod onih što zavide tuđem slobodoljublju i plemenitosti, jer ih ne poseduju.”
U prirodi je socijalni život vukova veoma uređen. Ponekad se u divljini može sresti jedan usamljeni vuk, ali normalan život vukova odvija se u čoporu. Čopor čini porodica, roditeljski par i njihovi potomci. Stariji mladunci pomažu roditeljima u vaspitanju mlađe generacije. Vukovi u čoporu putuju, love, brane se i odmaraju, što nam govori da vukovi imaju složenu društvenu strukturu. Čopor je hijerarhijski podeljen, a roditeljski par ima dominantan položaj. Ostali pripadnici čopora međusobno grade odnose nadređenosti i potčinjenosti, i po muškoj i po ženskoj liniji. Dominantan vuk u čoporu može biti i muškog i ženskog roda i on je taj koji određuje kada će čopor ići u lov, gde će biti brlog i po kom redosledu će se članovi čopora hraniti. Jaka dominacija, posebno po ženskoj liniji, sprečava parenje potčinjenih članova i međusobno i sa nekim od dominantnih vukova. Pravilo je da samo jedna vučica u čoporu može imati mlade što je jedan od mehanizama samoregulacije veličine populacije.
Hijerarhija vučijeg čopora je neverovatno dobro utvrđena i poučna. Na primeru jednog čopora jednostavno je objasniti. Prva tri vuka, na čelu čopora, su stari i bolesni vukovi. Da su na kraju, zaostali bi i uginuli, ali u slučaju napada oni su zaštita ostatku čopora. Iza ove trojice, dolazi pet najbržih i najjačih vukova koji su i izviđači, ali i zaštitnici ženki kojih je 11, i koje idu odmah iza njih. Iza 11 vučica, nalazi se pet jednako jakih i brzih vukova, koji takođe štite ženke, ali i vođu čopora, onog vuka koji se nalazi na zaleđu kolone. Iako izgleda kao da zaostaje za čoporom, vođa se kreće na kraju kolone kako bi imao kompletan pregled, daje naredbe i koordinira kolonu tako da preživi put u celosti.
Ono što čovek može da nauči od vuka je da je veoma bitno dobro uređenje zajednice, hijerarhija postavljena na osnovu mudrosti, snage i dobrih sposobnosti i da je veoma bitno sačuvati najsposobnijeg člana čopora od čijih odluka zavisi opstanak celog čopora. Ono što vuk može da nauči od čoveka je da je glavni uzrok smrtnosti vuka upravo čovek, čak u 99% slučajeva.
Vuk u divljini živi 8 do 9 godina, u zatočeništvu i do 18, a u blizini ljudi strada u bilo kom dobu, bez bilo kakvog povoda i najčešće iz besmislenih razloga.
Jedna naučna studija (Weilgusova studija) sa državnog instituta u Vašingtonu, nakon 25-to godišnjeg ispitivanja, potvrdila je da je ubijanje vukova radi zaštite stoke kontraproduktivno i da u stvari povećava verovatnoću napada na stoku. Razlog je neselektivno ubijanje vukova čime se narušava socijalna kohezija čopora. U netaknutim (od strane čoveka) čoporima, mladunci imaju tendenciju da duže ostanu sa svojim čoporom i razmnožavaju se mnogo kasnije. Kada čovek poremeti ravnotežu i idealnu uređenost čopora, podmladak ima tendenciju da se više razmnožava, da se veže za određeno stanište na kome se tada povećava brojnost vukova i potencira se nasrtanje na stoku koja živi uz čoveka. Iako je to lakši plen od prirodnog izbora (jelen, los), daleko je nekvalitetnija hrana za čopor i nije prirodni izbor koji bi vukovi odabrali da im čovek nije narušio ravnotežu.
Zašto je bitan očuvani čopor? Prvi i najvažniji razlog je zbog kontrole veličine populacije vukova na određenoj teritoriji. Drugi, ne manje važan, razlog je zbog lakšeg lova. I ono što je takođe značajno je, zbog boljeg i efikasnijeg iskorišćavanja ulovljenog plena.
Sve ovo narušava čovek.
Pre pet godina uprava Nacionalnog parka Đerdap pozivala je na ubijanje 100 evropskih jelena zbog navodne prenaseljenosti. Ove godine poziva na ubijanje vukova.
Očekivalo bi se, a i normalno je, da uprava jednog nacionalnog parka čija je primarna obaveza očuvanje prirode i divljih vrsta, poznaje elementarne karakteristike populacije životinja koje žive na teritoriji tog nacionalnog parka. Na to se nadovezuje i da su države potpisnice konvencija (a Srbija spada u jednu od njih) u obavezi da izrađuju planove i lov i druge oblike korišćenja divljih vrsta zasnivaju na pouzdanim i tačnim planovima, a ne da vrše promociju lova kao turističke i sportske discipline.
Sa Nacionalnim parkom Đerdap izgleda to nije slučaj…. Bez plana, bez poznavanja osnovnih karakteristika divljih vrsta koje naseljavaju park, uprava organizuje jeftinu zabavu sa mogućim katastrofalnim posledicama po prirodu, životinjske vrste koje tu žive i ljude koji naseljavaju blisko okruženje.
Za 16. februar najavljena je „manifestacija” „Susret sa vukom” – otvaraju se vrata izlovu vukova (ako neko nije shvatio licemerje naziva same manifestacije, eto i prevoda i pravog značenja ovog “spektakla”). Poslednjih mesec dana usled snežnih padavina i vukovi, kao i ostale divlje životinje, pogođeni su ovim nepogodama. Izvori hrane nisu dovoljni, staništa su im uništena i preživljavanje ugroženo i bez nasrtanja čoveka na njih, a brojnost vukova u Srbiji je i inače u opadanju.
Savet Zelene stranke za dobrobit i zaštitu životinja zahteva da se zaustavi najavljena hajka na vuka! Zahtevamo da se preduzmu sve potrebne zakonske mere i zaustavi hajka na vuka, kako ovim nehumanim i nezakonskim delom ne bi bila načinjena velika šteta za populaciju vukova na teritoriji Srbije.
Savet Zelene stranke za dobrobit i zaštitu životinja podržava i pridružuje se apelu Društva za zaštitu i proučavanje ptica Srbije, WWF Srbija i Udruženja za Prava i Zaštitu Životinja MIA, da se zaustavi hajka na vuka u Nacionalnom parku „Đerdap”.
Kako i Vi možete pomoći i uložiti žalbu nadležnim institucijama saznajte na linku: https://www.facebook.com/notes/udruzenje-za-prava-i-zastitu-zivotinja-mia/zaustavite-hajku-na-vuka-u-np-djerdap/3224005314302670/
Potpišite peticiju:
Zaustavimo HAJKU!
Autor bloga: Dušanka Stefanović Radisavljević, predsednica Saveta Zelene stranke za dobrobit i zaštitu životinja