Blog: Zaštita životinja – političko pitanje
Desilo se i to čemu se gotovo i nismo nadali, mi koji se bavimo zaštitom životinja. Jedna, a u Srbiji još uvek jedina, politička stranka unela je u svoj Manifest, dakle među najvažnije i najurgentnije zadatke prvog prioriteta, zaštitu i dobrobit životinja. Danas je Međunarodni dan prava životinja, ali i Međunarodni dan ljudskih prava. Lično mi je nemoguće da razdvojim ova dva prava. Smatram da ih svi stičemo rođenjem. Svet u koji ulazimo zatičemo takav kakav su stvorili oni rođeni pre nas. Stvorili, uredili, pa i uništili. Ljudska beba je potpuno bespomoćna kada se rodi. Bez ograničenja, bez predrasuda i opredeljenja koja joj tokom života nameće zajednica u kojoj živi, raste, razvija se i formira kao čovek. Životinje su tokom celog svog života bespomoćne.
Savet za zaštitu i dobrobit životinja Zelene stranke zalagao se za ulazak zaštite i dobrobiti životinja u 10 prioritetnih tačaka Manifesta zbog puno razloga.
Zašto smatramo da je toliko bitno da zaštita i dobrobit životinja uđu na političku scenu Srbije?
Srbija već deset godina ima Zakon o dobrobiti životinja. Ovaj zakon je jedan od najboljih ne samo u regionu, već i među evropskim zakonima o zaštiti životinja. Srbija teži ulasku među evropske države, među ostali svet. Da bismo živeli normalno neophodno je da se otvorimo za saradnju sa celim svetom, jer kakav bi nam bio život u maloj, zatvorenoj i izolovanoj državi, pa još i na Balkanu koji je kroz vekove gradio svoj „imidž” – trgovina, prirodne lepote, plodne oranice, predivne reke i šume bogate jedinstvenom florom i faunom, pametni i sposobni ljudi koji su svetu doneli izume koje čovečanstvo koristi i danas. Nažalost, taj takav „imidž” Balkana nikada ranije nije bio toliko urušen kao poslednjih 30 godina. Desilo nam se svašta i donelo nam najveću nepravdu – postali smo ravnodušni. Patimo za tim lepo uređenim svetom u kome je život lagodan, a nismo sposobni da ga stvorimo ovde… Mladi ljudi nam odlaze, školujemo stručnjake čija će znanja i sposobnosti koristiti drugi, a uvozimo preduzetnike, „investitore”, kadrove, koji na našu najveću muku, u nama vide jeftinu radnu snagu i ljude „potrošnog statusa”. Trošimo se, nesvesni da moramo da štitimo sebe, tako da je i za očekivati da ne umemo da zaštitimo ni one koji direktno i jedino od nas zavise. Ne shvatamo da nam nijedan „stranac u prolazu” neće stvoriti sistem i državu u kojoj ćemo mi biti najvažniji.
U svet odlaze slike Srbije na kojima su konjske zaprege sa iznemoglim i starim životinjama koje vuku prikolice mnogo teže nego što snaga, zdravlje i starost tih životinja može da podnese. Slike smrznutih, ukočenih životinja koje umiru na ulicama naseljenih mesta zbog nebrige ljudi, ali i nebrige vlasti. Slike šintera koji davilicama, klještima i mrežama vitlaju po ulicama i hvataju poplašene pse i uz vrisak i krv ih ubacuju u prikolice kojima ih odvoze kilometrima daleko u, najčešće, nepovrat i smrt u agoniji. Slike životinja unakaženih petardama, mecima, žicama, lopatama i sekirama koje umesto da je neko nahranio i zbrinuo, neko drugi je sadistički mučio i ubio. Slike trovanih životinja koje u dugom i bolnom ropcu napuštaju ovaj svet, a da ničim nisu zaslužile toliko mučenje, iživljavanje i svirepost. Slike životinja koje su, na žalost i užas, ubila i često pre toga unakazila i mučila, deca….
Smemo li mi da tolerišemo ovakvu sliku Srbije? Smemo li da i dalje ostanemo ravnodušni i nezainteresovani šta se to događa sa nama kao ljudima? Da li smo zaista postali toliko sebični i nezainteresovani ili je problem u tome što je sistem vrednosti koji bi trebalo da ponudi i uredi država prilično poremećen i manjkav elementarnim humanim i civilizacijskim vrednostima?
Planeta definitivno pati. U to više niko od nas ne sumnja i mislim da nema čoveka koji nije upoznat i koji na neki način i na sebi ne oseća posledice svega što se dešava na planeti. Tešimo se da nije do nas, da smo mi mali pojedinac koji bukvalno ne može da učini ništa da se zaustave poremećaji klime, devastacija flore i faune, isušivanje vodotokova, pomeranje tla, trajni nestanak pojedinih živih vrsta, patnja ljudi koji od 365 dana u godini svega 10 dana vide sunce, a ostalo vreme provode u smogu, prljavoj magli i dimu, bolesti kojih je sve više, a koje su posledica lošeg vazduha, loše ishrane, loših uslova života i niskog stepena higijene i životnih navika, da kao pojedinac ne možemo da sprečimo nasilje koje eskalira i dešava se svuda oko nas, od nasilja nad najslabijima, preko nasilja u porodici, na radnom mestu, na ulici, pa do vršnjačkog nasilja među decom kojoj mi stvaramo svet i svest, a posmatrajući nas nismo im dobar primer…
Ne treba da se tešimo! Ne treba da se uljuljkujemo da MI ne možemo ništa! Treba da sagledamo gde smo, kako nam je i da li smo kao ljudi spokojni. A nismo. Zašto onda ne preduzimamo ništa? Pa svako od nas ima porodicu, prijatelje, komšije, poznanike. Kažu „jedna trula jabuka je uzrok truljenja cele gajbe“, ali i jedna hrabra i dobra osoba je motivacija mnogima da se i sami osmele. Loš primer povlači i još neki loš, ali i samo jedan dobar – inspiriše puno dobrih.
Nama, kao zajednici, fale upravo ti dobri primeri. Nekako smo zalutali, progutala nas ta izmaglica koja se nadvila nad nama i ugušila nam želju da budemo ljudi. Zašto je onda ne rasteramo? Postoje li igde na svetu sistemi koji čoveku zabranjuju da bude dobar, da bude pravedan, da bude plemenit? Mislim da ne postoje. Čak sam ubeđena da ne postoje. Nijedan sistem niti zakon nam ne zabranjuje da budemo ispravni kao ljudi, a toliko je zakona koji nas na to prisiljavaju. I tako se u razmišljanju vraćam na temu, zakon kojim naša država štiti najslabije i neophodnost da taj zakon bude ispoštovan.
Susrećem se sa pitanjima „Šta će ti politika?”, „Nisi valjda političar?” pa do sugestija „Batali ti to, ne treba ti tako nešto u životu”…. Ljudi, ovo je Balkan. Ovde se deca rađaju „ukrojena” u politiku! Ovde ni najmanja beba nije lišena politike, jer zbog politike ne može da se hrani adekvatno, ne može da se leči adekvatno, ne može da se razvija – adekvatno. A mi se „gadimo” politike! Umesto da je menjamo, mi se gadimo…. Biće onda, nije kriva politika, mi smo krivi, jer je i „gađenje” vid prihvatanja…..
Koliko sam ponosna i priznajem ushićena ulaskom zaštite i dobrobiti životinja među politička pitanja i na političku scenu, još više osećam ogromnu odgovornost da ovo ne bude samo „jedno slovo na papiru” već da pokaže rezultate u što skorijem vremenu. Nije „5 do 12”, prošlo je i nama i životinjama to čuveno „podne”, kasnimo, ali ne znači da sa tim treba da se mirimo, nego da sagledamo kuda idemo, a kuda bismo želeli da idemo. Kakvi smo ljudi, a kakvi bismo želeli da budemo. Da svako od nas postavi sebi ova pitanja, postavi sebi određeni cilj i pomogne barem jednom čoveku, jednoj životinji, vrlo brzo bismo svi osetili pozitivnu promenu.