Blog: Tramp ili COP 21 – pitanje je sad
- Blog: Poglavlje svih poglavlja - 01.10.2019.
- Blog: Pravo i pravda?… Okolo, kupamo se! - 29.08.2019.
- Blog: Masakrom šuma do „zelene“ industrijske zone - 08.04.2019.
Planetarno stanovništvo je sa oduševljenjem pozdravilo potpisivanje Sporazuma o klimatskim promenama COP 21 (21th Conference of Parties) u Parizu, a posebnu pažnju izazvala je izjava tadašnjeg američkog predsednika, Baraka Obame, data svetskim medijima:
„Kao lider najveće svetske ekonomije i drugog najvećeg emitera ugljen-dioksida, mogu da kažem da Sjedinjene Države, ne samo što priznaju ulogu u stvaranju ovog problema, nego i preuzimaju odgovornost da učine nešto tim povodom.”
Mada je objašnjenje aktivnosti koje su SAD spremne da preuzmu na sebe do kraja konferencije izostalo, svetsko stanovništvo se ipak spremalo na proslavu konačnog i obavezujućeg dogovora o smanjenju emisije štetnih gasova i zaustavljanje globalnog otopljavanja na manje od 2°C. Pozitivnu atmosferu dodatno je podgrejao kineski predsednik Ši Đinping izjavom da će i Kina ograničiti emisiju CO2 do 2030-te godine i da razvijene države moraju odvojiti značajna finansijska sredstva za tehnološku pomoć nerazvijenim zemljama i zemljama u razvoju. Izjave predsednika dve nacije, koje apsolutno prednjače u emisiji ugljen-dioksida (CO2), pružale su nadu u postizanje dobrog i održivog sporazuma.
Širom Pariza, a pogotovo oko kompleksa gde se održavala Konferencija, demonstrirali su aktivisti iz oblasti zaštite životne sredine i članovi zelenih partija uz rešenost da „nateraju“ svetske lidere na stabilan, održiv i pre svega obavezujući sporazum. Značajan broj aktivista je bio upravo iz SAD, koji su na taj način izražavali protest zbog naftno-gasnog krikinga i izgradnje naftovoda kroz indijansku zemlju.
Nakon postizanja ovog sporazuma na red su došli predsednički izbori u SAD, a medijska pažnja bila je značajno više usmerena u prvom redu na izbegličku krizu, izgradnju graničnog zida uz granicu sa Meksikom i negativan odnos prema muslimanskim imigrantima. Klimatske promene nekako su završile na marginama američkih izbora, a njihovo pominjanje u SAD bilo je tek sporadično i bez odjeka. Tako su se nečujno kroz kampanju provukli i značajno različiti stavovi dva glavna kandidata za predsednika SAD u odnosu na Sporazum iz Pariza.
Ovoj temi značajno više pažnje posvećeno je kada je sam Sporazum doveden pod veliki znak pitanja, odmah nakon useljenja Donalda Trampa u Belu kuću. Pojedini insajderi iz Bele kuće naglašavaju da je američki predsednik već napisao naredbu o odbacivanju, odnosno, povlačenju SAD iz Sporazuma o klimatskim promenama i da je pitanje trenutka kada će ta naredba biti aktivirana. Ovakav obrt u američkoj politici o klimatskim promenama i globalno najvećoj pretnji čovečanstvu predstavlja direktan atak na ostatak sveta.
Da ovo nije neproverena informacija ukazuju i izjave Donalda Trampa u vezi američkog potpisa na sam dokument Sporazuma, koga je nazvao „lošim poslom“. Takođe, tu izjavu je potkrepio pred same izbore, proglašavajući prioritetne aktivnosti američke ekonomije. U prvom redu to je oživljavanje sektora eksploatacije uglja i nafte, čime će se amerikancima obezbediti nova radna mesta. Izgradnja naftovoda kroz Indijanske teritorije u SAD, koje je započeo bivši američki predsednik ne samo da nije zaustavljena, nego se izgradnja ubrzava, što ukazuje na Trampovu podsticajnu inekciju američkoj naftnoj privredi. Ako se tome doda namera nove američke administracije da značajno poveća eksploataciju uljanih škriljaca iz oblasti Stenovitih planina, priča postaje više nego uverljiva. Na ovaj način buduća unutrašnja energetska politika SAD, ne samo da odstupa od Sporazuma iz Pariza, nego je u potpunoj suprotnosti sa dogovorenim i potpisanim.
Američki potez mogao bi za sobom povući i Kinu, najvećeg svetskog emitera CO2 da krene istim putem, a tada bi sudbina Sporazuma iz Pariza bila manje-više slična sudbini prethodnih sporazuma i protokola. Najveću podršku Trampovoj energetskoj politici treba tražiti u Kongresu SAD, gde listom sede predstavnici i lobisti krupnog kapitala, a po pitanju emisije CO2 i pitanju klimatskih promena, među njima nema neke suštinske razlike.
Šta može da se učini da Pariski sporazum ne doživi totalni debakl?
Naučnici u svetu saglasni su da povećanje temperature za više od 2°C na globalnom nivou više ne znači samo oluje, poplave i suše, nego svetsku klimatsku kataklizmu u kojoj će doći do novih seoba naroda.
Prema IEA (International Energy Agency) mogu se očekivati dva scenarija. Prvi scenario je da svetski političari održe obećanja o ukupnom značajnom smanjenju emisije CO2 i zadrže potpise na Sporazumu iz Pariza, čime bi se Sporazumu dala dodatna snaga, a porast globalne temperature bio bi zadržan ispod 2°C. Drugi scenario zasnovan je na opštem odbacivanju sporazuma, čime bi se emisija CO2, do 2040. povećala za 36%, odnosno, iznosila bi 3 puta više nego prema prvom scenariju. Treći scenario, po kome se svi, osim SAD pridržavaju dogovorenog i potpisanog, na žalost IAE nije analizirala.
Šta Evropa, kao najveći trgovinski partner SAD, a i ostatak sveta mogu da učine protiv samovoljnog istupanja Trampa iz Sporazuma? U prvom trenutku malo, ali dugoročno mogu presudno da utiču na promenu sadašnjeg Trampovog kursa.
– Uticaj na veće gradove u SAD i njihove gradonačelnike, s obzirom na velike ingerencije koje imaju, pruža značajne mogućnosti delovanja. Svi gradovi imaju punu ingerenciju po mnogim pitanjima, pa tako i u energetskoj oblasti. Lobiranjem gradonačelnika u očuvanju „američke časti“ u okviru Pariskog sporazuma mogu se pokrenuti veliki projekti u smeru obnovljivih izvora energije.
– Drugu aktivnost treba usmeriti u ozbiljnu kampanju deinvestiranja („divest“) u fosilna goriva i industrije zasnovane na njima, u korist i uz značajniju finansijsku podršku energetici iz obnovljivih izvora. U pojedinim dokumentima, uz ovu aktivnost spominje se i iznos od oko 1000 milijardi dolara na svetskom nivou za njeno sprovođenje.
– Treća aktivnost je u zakonodavnoj oblasti, gde bi se kroz zakone u državama koje su najveći proizvođači automobila propisala obavezna proizvodnja električnih automobila. Dinamika povećavanja učešća automobila na električni pogon u odnosu na automobile sa pogonom na fosilna goriva nije utvrđena, jer i oko toga među samim proizvođačima postoje različita mišljenja i stavovi.
– Četvrta aktivnost je usmerena u pravcu lobiranja u najvećim svetskim kompanijama koje bi prešle na 100% „čistu energiju“ iz obnovljivih izvora. Na ovaj način uticalo bi se i na manje kompanije da krenu u istom pravcu.
Neki smeliji zagovornici borbe protiv Trampove energetske politike zagovaraju i petu aktivnost, zasnovanu na finansijskom pritisku na SAD. Pod ovim se podrazumeva aktivnost kroz institucije međunarodne zajednice, kao što su UN, propisivanjem obavezne „CO2 takse“. Taksa bi se plaćala na izvoz za sve proizvode iz država koje nisu potpisale i ratifikovale Sporazum o klimatskim promenama, povukle su se iz Sporazuma ili postupaju u suprotnosti sa Sporazumom. Iako preovladava mišljenje da bi ova mera imala malo šansi za usvajanje u institucijama kao što su UN, mogla bi da doprinese značajnijim, brzim promenama energetske politike i orijentacije u državama koje nisu potpisale Sporazum. Međutim, tu treba postaviti i logično pitanje objektivnosti „procenitelja“ postupanja u suprotnosti sa Sporazumom, kao i velike manipulacione mogućnosti pokretanja „trgovinskih ratova“ sa ciljem uklanjanja konkurencije.
Ostaje nam samo da čekamo ishod prvih aktivnosti američkog predsednika u ovoj oblasti i da se nadamo najviše unutrašnjem američkom otporu Trampovoj energetskoj politici, kao i pojavi svesti i savesti u svetskom krupnom kapitalu, ma koliko god to izgledalo nemoguće.