Blog: Položaj žena u ruralnim sredinama
- Blog: „Zaboravljeno“ nejonizjujuće zračenje - 13.04.2018.
- Blog: Neprincipijelne koalicije - 23.01.2018.
- Blog: Svi projekti moraju pod lupu! - 11.01.2018.
Svake godine, kada se približi 8. mart, svi se sete žena i počnu da se bave njima sa raznih aspekata. Međutim, pažnja im se ne zadržava dugo i vrlo brzo sve se vrati u uobičajene tokove. Prošle godine sam u ovo isto vreme prisustvovala predizbornoj konvenciji „Glasam ZA žene“ i bilo je lepo i prijatno slušati nastupe žena iz različitih stranaka koje su bile sasvim saglasne i složne po pitanju položaja žena u našem društvu. Znači, problem nije u različitim pogledima nego nešto drugo.
Mi smo društvo bremenito problemima svake vrste, tako da pitanja koja se tiču života i položaja žena često nemaju dovoljnu težinu da bi počela da se sistemski i sistematski rešavaju. Verovatno je razlog i to što se politikom bave većinom muškarci koji ne osećaju postojanje ovog problema, ako već i sami nisu deo njega. Politika je kod nas poslednjih decenija postala personifikacija nečeg ružnog i nemoralnog pa je iluzorno očekivati da će neko u seoskoj sredini gledati blagonaklono na ženu koja se bavi politikom. I u gradskim sredinama za žene važi da imaju „pametnija posla“ nego da „sede“ u poslaničkim klupama. A problemi koji postoje, da bi bili rešivi i da bi zakonski bili podržani, moraju da prođu kroz institucije i ispoštuju određene procedure. Uzaludno je prikupljati potpise, davati razne građanske inicijative i akcije ako nemate stranku koja će vaše ideje i predloge uneti u Skupštinu i dati im priliku da se „ozakone“. Tužno je što kod nas sudbina predloga zavisi najviše od toga ko ga je dao, a ne od njegovog sadržaja i bitnosti. Niko ne glasa za predlog iz „suprotnog tabora“. Zelena stranka ne pristaje na takav način razmišljanja i glasa i podržava i zalaže se za svaki predlog koji je na dobrobit građana.
Ove godine u Skupštini AP Vojvodine je održana Međunarodna konferencija „Žene u ruralnim područjima i prekogranična saradnja“, posvećena osnaživanju žena u ruralnim sredinama i mogućnostima njihovog aktivnijeg učešća u projektima prekogranične saradnje. Žene koje žive u seoskim sredinama spadaju među najzapostavljenije grupe, ne samo u Srbiji, već i u celom svetu.
Međutim, kod nas ima izgleda da će uskoro taj problem prestati da postoji. Ne zato što je lako rešiv ili što smo nešto dobro radili, nego zato što je i muškaraca i žena na selu sve manje. Dok ljudi u gradovima nemaju posla, u selima nema ko da radi.
Težak položaja žena je kod nas utoliko izraženiji jer smo mi još uvek duboko patrijarhalno i tradicionalistički nastrojeno društvo, ali i siromašno društvo, što je, sasvim sigurno, i najozbiljniji deo problema.
U ruralnim sredinama nedostatak infrastrukture, socijalne i zdravstvene zaštite, privredne razvijenosti i dostupnosti obrazovnih mogućnosti, uz otpor sredine i porodice angažovanju žena, njihov položaj čini neuporedivo težim nego u gradskoj sredini. U jugoistočnoj Srbiji samo 20% sela ima ambulantu.
Žene na selu se najčešće bave gotovo isključivo domaćinstvom i nemaju neki dodatni izvor prihoda. Rad koji ulažu u porodicu je „nevidljiv“ sa aspekta društvenog vrednovanja, a žena je u potpuno podređenom i zavisnom položaju. Ako tome dodamo da je vrlo često prisutno i porodično nasilje kojem žene nisu u stanju da se odupru ni fizički ni institucionalno, stanje je krajnje zabrinjavajuće. Razvod kao opcija formalno postoji, ali je daleko teži i traumatičniji korak nego u gradskim sredinama. Kada se uda, žena prelazi u drugu porodicu i osim, eventualno, nekog miraza nema pravo nasleđivanja. Školovanje i usavršavanje smatra se nepotrebnim i suvišnim jer je briga za domaćinstvo i ukućane ono što je realnost i jedino poželjno.
U seoskoj porodici ceo teret je na leđima žene. Mora da sluša starije članove domaćinstva, a muž je glava porodice i njegova je reč prva i poslednja. One rade i muške i ženske poslove. Žene na selu nemaju vremena da prate vesti i traže informacije koje su im neophodne tako da ni ne znaju sva svoja prava.
Kako nešto promeniti?
Pre svega ekonomskim osnaživanjem žena. Osnivanjem neke vrste zadruga ili udruženja koja će se baviti proizvodima koji su svojstveni ženama i nemogući bez učešća njihovog rada, kao što su ručni radovi, specifični regionalni prehrambeni proizvodi, zimnica, a ako je moguće i ugositeljskim i drugim poslovima u seoskom turizmu. Pogledajte Sirogojno koje je stvorilo svetski poznat brend od rukotvorina pletilja.
Udruženja žena su neophodna jer im je potrebna međusobna pomoć i podrška.
Takođe, neophodno je ohrabrivanje po pitanju prava nasleđivanja.
Podsticanjem i insistiranjem na školovanju ženske dece. Tu se, međutim, postavlja drugo pitanje: Kako obrazovane devojke i žene zainteresovati da ostanu na selu? Njih, uostalom kao i mušku mlađu populaciju, treba ohrabriti da ostanu i objasniti im da ni u gradu život nije lak.
Jačanje infrastrukturne povezanosti sela sa gradom i jačanje saobraćajnih veza neophodan je uslov za lagodniji život ljudi na selu. Lepo je što se prave auto putevi i koridori, ali putna mreža u mnogim krajevima nije obnavljana decenijama, tako da sela nemaju pristojnu vezu sa najbližim gradom!
Poboljšanje zdravstvenih uslova, kao i bolja organizovanost zdravstvenih službi u ruralnim područjima, popravka i modernizacija školsko-obrazovnih ustanova uz veće učešće savremenih metoda školstva „na daljinu“ su neophodni, kao i socijalni podsticaji i mere kojima će se položaj trudnica i majki podići na viši nivo i povećati sigurnost žena na selu. Uvesti posebne stimulacije majki troje ili više dece, ne samo da bi se njihov status podigao na viši nivo, nego i da bi u dugogodišnjem periodu bila osigurana budućnost srpskog sela.
Sve te mere, samo zajednički i sistemski sprovedene, mogu doprineti boljem položaju žena u ruralnim područjima, njihovom ostanku i opstanku i preporodu srpskog sela uopšte. Ali, mi smo siromašno društvo pa ovo nije realno očekivati u dogledno vreme.
Nije lako, sigurno, ali bolje i malim koracima ići ka nečemu boljem nego ne raditi ništa. Rušenje tabua i prosvećivanje i muškaraca i žena su neophodni. Podrška institucija i insistiranje na primeni i poštovanju zakona moraju da se podrazumevaju.
Možemo samo da se nadamo i verujemo da će još uvek biti sela i žena na selu kada se ovo društvo seti da povede računa o njihovom položaju i potrebama.