Blog: Poglavlje svih poglavlja
- Blog: Poglavlje svih poglavlja - 01.10.2019.
- Blog: Pravo i pravda?… Okolo, kupamo se! - 29.08.2019.
- Blog: Masakrom šuma do „zelene“ industrijske zone - 08.04.2019.
Na svom putu u Evropsku uniju, Srbija se „raštrkala“ na 35 različitih pregovaračkih stolova i za svakim od tih stolova pregovara o različitim stvarima. Stolice za nekim stolovima još uvek su prazne, ali interne aktivnosti ukazuju, negde na veću aktivnost, negde na manju aktivnost, a sve u zavisnosti od toga koliko koji sto Srbija posmatra ozbiljno.
Stolica za stolom 27 još uvek je prazna, ali se sedanje već dugo vremena očekuje. Republika Srbija formirala je svoj pregovarački tim, koji će sesti za taj sto kada „druga strana“ kaže da je za to došlo vreme. Za sada se razmatraju potpoglavlja o kojima će se pregovarati za tim stolom. Poglavlje 27, realno posmatrano, prožima se manje ili više i kroz ostalih 34 poglavlja, jer životna sredina, vrednosti prirodnih dobara i klimatske promene utiču i na sve ostale segmente nekog društva. Pregovaračko poglavlje, iako se najčešće naziva skraćeno, poglavlje o životnoj sredini, osim pitanja stanja životne sredine, obuhvata i stanja kvaliteta vazduha, kvaliteta voda, upravljanja otpadom, industrijskog zagađenja i upravljanja rizicima, upravljanja hemikalijama, zaštite od buke, šumarstva, kao i pitanja klimatskih promena i uvek neizbežnog pitanja horizontalnog zakonodavstva u ovim oblastima.
Svakako najvažnija oblast jeste finansiranje u oblastima životne sredine i klimatskih promena, jer ta oblast treba da omogući sprovođenje svih prethodno nabrojanih podoblasti iz pregovaračkog poglavlja 27. Prema podacima za prethodnu, 2018. godinu, za ovu oblast, inače veoma restriktivnim budžetom Republike Srbije izdvojeno je bezmalo 6 milijardi dinara. Ovaj iznos podeljen je na gotovo dva jednaka dela, za Zeleni fond i za funkcionisanje Ministarstva za zaštitu životne sredine. Međutim, iako je Fiskalni savet predložio povećavanje budžetskih sredstava za životnu sredinu, Vlada Republike Srbije i dalje je ostala poprilično restriktivna za ovu oblast, a u Izveštaju Koalicije 27, koja aktivno učestvuje u pripremi pregovaračke pozicije Srbije u ovom poglavlju, date su veoma ozbiljne zamerke radu Zelenog fonda. Doduše, Koalicija je dala uslovno pozitivno mišljenje o finansiranju aktivnosti civilnog društva, uz generalnu zamerku da se sredstva za ovu namenu „rasipaju“ na veliki broj organizacija civilnog društva, koja kvantitetom guše kvalitet.
U oblasti kvaliteta vazduha, jedini značajniji pomak bila je povećana medijska pažnja, dok konkretnije aktivnosti na poboljšanju kvaliteta vazduha suštinski nema. U proteklih nekoliko godina, iako je ta aktivnost, sama po sebi nametnuta kao imperativ u ovoj oblasti, striktnije sprovođenje propisa koji se tiču kvaliteta vazduha je izostalo. To je delom posledica nedovoljne horizontalne i vertikalne koordinacije između politika. U Izveštaju iz senke za Poglavlje 27, Koalicije 27, konstatovan je trend opadanja, kako raspoloživih podataka, tako i pouzdanosti podataka sa mernih stanica u periodu od 2011. do 2018. godine. Raspoloživost podataka sa mernih stanica, od 2011. godine, kada je iznosila oko 95%, pala je na nešto preko 20% u 2018. godini, što je indikator izuzetno negativnog trenda u oblasti monitoringa vazduha. Srbija je ispunila obavezu izrade Nacionalnog plana za smanjenje emisija štetnih gasova i čestica u vazduh, koji je prosleđen Sekretarijatu Energetske zajednice EU u Beč, ali se od toga nije mnogo promenilo, jer se i dalje beleže nesmanjene emisije SO2, NOx i PM čestica u vazduh. Jedina pozitivna činjenica je proširenje i poboljšanje monitoringa najvećeg zagađivača vazduha, EPS-a, mada se u vazduh iz termoelektrana i dalje emituje čak do 16 puta više SO2 od maksimalno dozvoljenog nivoa.
Srbiji je potreban strateški okvir za rešavanje problema prevelike emisije štetnih gasova i čestica. Taj strateški dokument mora u sebi sadržati precizno definisane pojedinačne mere i načine za njihovo sprovođenje i kontrolu sprovođenja. Njime treba obuhvatiti i velike i male emitere, od termoelektrana i rafinerija, preko industrijski postrojenja do kućnih peći, na koje otpada više od polovine svog PM zagađivanja vazduha. Takođe moraju se doneti, ali i omogućiti sprovođenje obavezujućih, strogih propisa za tržište energenata i kvalitet energenata, jer i taj kvalitet u velikom utiče i na gasove i na čestice u vazduhu. Svakako, ne treba nikako izostaviti tretman otpadnih muljeva, za koji se u 2019. očekuje izrada Strategije upravljanja.
Kvalitet voda sigurno je i najskuplji deo ovog Poglavlja, za čiju realizaciju, da bi se ispunile određene norme EU u pogledu statusa i stanja površinskih i podzemnih voda potrebno je izdvojiti, po minimalističkim procenama oko 7,5 milijardi evra dok je realna brojka značajno viša i bliska je iznosu od oko 10 milijardi evra. Ovo potpoglavlje veoma je kompleksno, jer realizacija pregovaračke pozicije u mnogome će zavisiti i od sektora voda. Dobra strana ove međuzavisnosti je oslanjanje sektora voda na Okvirnu direktivu o vodama (EC 2000/60, u daljem tekstu: ODV), a vezana je upravo za statuse voda u pogledu hemijskih, bioloških i kvantitativnih karakteristika voda. Svakako, na ODV nadovezuju se i druge Direktive vezane za vode, ali i za biodiverzitet i prirodna staništa. Obaveza sektora voda je i donošenje planova upravljanja vodama na vodnim područjima, što u okviru ovog potpoglavlja ide u prilog pregovaračkoj poziciji Srbije, jer sami planovi, pored čisto vodno-korisničko-upravljačkih mera, moraju da sadrže i direktne, konkretne mere na poboljšanja statusa i stanja voda. Srbija značajno zaostaje za državama EU, pa čak i nekim kandidatima za članstvo jer ne samo što nije određen status voda za više od 50% površinskih voda, nego će i samo identifikovanje i određivanje vodnih tela morati da pretrpi određenu reviziju. Upravo u tom smeru treba da vodi aktivnost donošenja planova upravljanja vodama na vodnim područjima i njihova dalja razrada na planove upravljanja slivovima nižih redova.
Da nije sve crno, ukazuju i neke aktivnosti vezane za rešavanje pojedinih „crnih tačaka“. Tako je od strane međunarodnih institucija finansijski pomognut program čišćenja i podizanja stanja potencijala takozvanog Velikog Bačkog Kanala (Kanal DTD Vrbas-Bezdan), koji je izmuljen u jednom većem delu, a za rešavanje je ostala upravo jedna od najzagađenijih deonica u Evropi, nizvodno od prevodnice Vrbas. Projekat za ovu deonicu je urađen i na redu je realizacija, koja će zbog kompleksnosti i ozbiljnosti problema potrajati nekoliko godina. Bliskost vodne delatnosti i zaštite životne sredine po pitanjima voda, ali i prirodnih staništa postoji, ali nije dovoljno eksploatisana i to bi morao biti neki od narednih hitnih koraka. Učešće javnosti i dalje nije na zavidnom nivou, što je karakteristika skoro svih potpoglavlja.
Cenovna politika voda takođe mora da se nađe u žiži donosilaca odluka, jer moramo prestati da tretiramo vodu kao socijalnu kategoriju, ali se moraju obezbediti i odredbe iz dokumenta „Pravo na vodu“ Ujedinjenih nacija. Upravo u oblasti „Prava na vodu“, kao i u oblasti zaštite prirode i zaštite životne sredine Srbija, ali i ceo Balkan, se nalazi u konfliktu sa razvojnim politikama i taj problem mora biti što hitnije zakonski rešavan.
Izuzetno jak „investitorski zamah“ dešava se na najosetljivijim segmentima prirode i životne sredine, u obliku izgradnje malih hidroelektrana (MHE). Na osnovu zastarelog Katastra MHE iz 1986. godine, koji predstavlja samo polaznu osnovu za dalja hidrološka istraživanja, lokalne samouprave izdaju građevinske dozvole u suprotnosti sa uslovima zaštite prirode i po pravilu, bez procene uticaja na životnu sredinu. Investitorski interes je veoma jasan, a izražen je u povlašćenim cenama otkupa energije iz MHE u periodu od 12 godina. Možda bi to i moglo dati neke efekte, da nisu u pitanju mali, bujični vodotoci, sa vodom odličnog kvaliteta, a koji često ostaju bez vode i da potencijalna količina energija ne doseže ni 3% od ukupno proizvedene energije u Srbiji. Tu ne treba zaboraviti ni ekstremno loš socijalni efekat koji „oduzimanje vode“ za rad MHE ima na lokalno stanovništvo, jer ih ostavlja bez, ili sa tek malo, vode, čime im se narušavaju, ili čak u potpunosti oduzimaju, egzistencijalni uslovi.
Eksploatacija peska i šljunka iz korita i sa obala vodotoka je još jedan od velikih problema u potpoglavlju o kvalitetu voda, jer se narušavaju, ili čak uništavaju prirodna staništa, a pojedine vrste dovode do istrebljenja. U Izveštaju Koalicije 27 „Malo para, još manje muzike“ za period mart 2018 – februar 2019., o kvalitetu voda, ukazuje se i na problem divlje gradnje na vodnom zemljištu, što, iako je zakonski nedozvoljeno, ne nailazi ni na kakvo, ili tek blago, sankcionisanje.
Upravljanje otpadom s razlogom je u žiži interesovanja, jer je i medijska pažnja za ovom temom jedna od dominirajućih u domaćim vestima. Razlog tome, sa jedne strane su i medijske promocije „Ne prljaj, imaš izbor“ i sličnih akcija koje se pokreću na teritoriji čitave Srbije, ali i veoma česta „pronalaženja“ opasnog otpada, kao i onog koji tek ispitivanjima treba svrstati u opasan, neopasan, ili inertan. Aplikativni softver za praćenje otpada, od nastajanja do trajnog zbrinjavanja, sa svim međufazama je operativan, ali je potrebno pojačati kontrolu operatera i povećati učešće javnosti u kreiranju i sprovođenju politika u ovoj podoblasti.
Takozvani „Zero waste“ model koji već uveliko funkcioniše u jednom broju država, za sad je za Srbiju samo san, jer osim nesanitarnih deponija, na kojima se odležu razne vrste otpada i bez razvrstavanja, Srbiju opterećuje izuzetno veliki broj divljih deponija, odnosno divljih smetlišta. Hronična besparica u oblasti komunalnih poslova razlog je nedostajućih sanitarnih deponija i opreme, na kojima će se vršiti razvrstavanje, recikliranje, ponovno iskorišćavanje, kompostiranje i mnoge druge operacije koje se odnose na tretman različitih vrsta otpada.
Ova grana takođe je i velika šansa za zapošljavanje jer se na opštinskim i gradskim deponijama godišnje odloži reciklabilnog materijala za preko 100 miliona evra. Ovoj brojci takođe treba dodati oportunitetne troškove korišćenja zemljišta, jer bi se razvrstavanjem otpada i odlaganjem samo onoga što može da ide samo na deponiju za 4/5 smanjile zapremine otpada koje godišnje odlažemo, čime bi i zauzimanje prostora bilo daleko manje. Poseban problem jesu divlje deponije, kojih, prema izvorima ministarstva ima oko 4500, a u pojedinim glasilima objavljuju se i podaci o daleko većem broju, koji dostiže i 20.000 (što je ipak precenjen broj). U oblasti upravljanja otpadom, osim bolje kontrole operatera, potrebno je sprečiti zakonske promene po kojima bi se otpad mogao uvoziti kao energetska alternativa nekim industrijama.
Upravljanje hemikalijama zakonski je veoma zahtevna oblast jer je potrebno usklađivanje domaćeg zakonodavstva sa zakonodavstvom EU. Jedan značajan broj propisa je već donet, a za 2019. godinu očekuje se donošenje takođe velikog broja propisa iz ovog potpoglavlja. Vredno pohvale je i značajno podizanje kapaciteta Srbije u odnosu na prethodni period u Odeljenju za hemikalije Ministarstva za zaštitu životne sredine. Poseban napredak u ovom potpoglavlju ostvaren je izradom aplikativnog softvera za praćenje elektronske dostave podataka i njegovo korišćenje je već otpočelo. U daljem periodu preostalo je dalje usklađivanje propisa, ali i najvažnija komponenta svega, a to je sprovođenje donete zakonske regulative.
Zaštita od buke je potpoglavlje u kome je Srbija napravila izvesne, ali ne i dovoljne napretke. Mere zaštite od buke primenjuju se uglavnom samo na novijim saobraćajnicama najvišeg reda, autoputevima, dok je komunalna buka, pogotovo u većim aglomeracijama bez napretka. Sa stanovišta usklađivanja domaćeg zakonodavstva ostalo je još mnogo Zakona i podzakonskih akata koje treba doneti. Osim toga, potrebno je razvijanje i usvajanje jedinstvene metodologije za monitoring buke, kao i značajno dopunjavanje i osavremenjivanje sistema monitoringa.
U oblasti šumarstva potrebne su korenite promene, jer Srbija spada u nedovoljno pošumljene države, a posebno je ugrožena Autonomna pokrajina Vojvodina, jer ima veliki broj opština sa pošumljenošću manjom od 5%. Manje od 43% šuma u Srbiji su državne šume, kojima gazduju JP „Srbijašume“, JP „Vojvodinašume“ i JP nacionalnih parkova, dok je preostalo u privatnom vlasništvu i značajno su lošijeg kvaliteta. Udruživanje privatnih šumovlasnika može popraviti trenutno stanje, ali taj proces sporo napreduje, pa je površina udruženih privatnih šuma u kojima se nivo gazdovanja podigao na viši nivo i dalje mali.
Bespravna seča je i dalje veoma ozbiljan problem, pa i pored velikog zalaganja šumsko-lovne inspekcije ova nedozvoljena aktivnost ne opada u potrebnom obimu. Uprava za šume svake godine raspisuje konkurse za pošumljavanje lokalnih samouprava, ali veoma zabrinjava podatak da se samo manji broj opština i gradova Srbije prijavljuje na konkurse za ova bespovratna sredstva.
Iako su neki od najvažnijih dokumenata u ovom potpoglavlju doneti, njihovo sprovođenje nije doživelo potreban stepen, jer u samoj šumarskoj struci nisu dovoljno analizirani, ni aktivirani. Kao grana, šumarstvo je sektorski u Ministarstvu poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede, ali je tesno vezana za Ministarstvo za zaštitu životne sredine, zato se poboljšanje i produbljivanje saradnje, kao i formiranje nekih zajedničkih radnih tela ta dva Ministarstva nameće samo od sebe. Na taj način podigao bi se i kapacitet Srbije, pogotovo u oblasti skrininga u ovom potpoglavlju
Zaštita prirode, kao posebno potpoglavlje zaslužuje posebnu pažnju, jer su sami procesi proglašavanja zaštite nad prirodnim vrednostima izložene nepotrebno velikom administriranju, ali u određenim slučajevima čak i osporavanju prirodnih vrednosti od strane lokalnih samouprava. To je samo jedan od više razloga zašto Srbija ima samo oko 7% teritorije pod nekom vrstom zaštite prirodnih vrednosti u odnosu na države članice EU. U ovoj oblasti nalazi se i najveći set problema koji se hitno moraju rešavati, jer jednom uništene prirodne vrednosti nikada se ne mogu obnoviti i vratiti u prethodno stanje.
Problematika koja je posebno izražena na već zaštićenim područjima u najvećoj meri ogleda se u, gotovo redovnoj nedoslednosti sprovođenja zakonske regulative iz oblasti zaštite prirode, zaštite životne sredine i biodiverziteta. Jedan od najvećih problema je u već spomenutim mini hidroelektranama, koje usled „energetskog buma“ niču kao pečurke u predelima sa najvrednijim prirodnim vrednostima. Nacionalni park „Kopaonik“ već je pretrpeo veliku devastaciju prirode, a na udaru su Golija, Stara planina, Vlasina i mnoge drugi planinski dragulji Srbije. Nepoštovanje, ili „zaobilaženje“ zakonske procedure uzelo je toliko maha, da čak ni najočiglednija kršenja Zakona ne podležu sankcionisanju, a razlozi su u najvećoj meri velika neusklađenost zakonskih akata sa Zakonom o zaštiti prirode i drugim Zakonima koji uređuju oblasti biodiverziteta i životne sredine. Iako svrstane u „zelene“ obnovljive izvore energije, proizvodnja iz MHE je sve samo ne zelena, jer je energetski izuzetno malih kapaciteta, a uticaji na prirodu, životnu sredinu, predeone vrednosti i lokalno stanovništvo su izrazito negativni.
Ono što je po svim Zakonima nedozvoljeno, ponovo se i učestalo javlja, a to je paljenje žetvenih ostataka, zbog čega strada ne samo biodiverzitet na njivama, nego i okolna zaštićena prirodna dobra. Primer za to je prošlogodišnje stradanje Carske bare, Okanj bare, Rusande itd., a krivci za to retko se pronalaze. Spaljena površina ne predstavlja dovoljan okvir za krivično gonjenje, nego tek sam čin paljenja. Naime, spaljene njive uvek je „neko drugi zapalio“.
Nezakonit lov divljači, a posebno ptica ponovo je dospeo u žižu javnosti, ali se s pravom postavlja pitanje kolike su uopšte razmere ovakvih zločina prema prirodi i biodiverzitetu. Procene su da više od 60.000 prepelica strada u nedozvoljenom lovu, a nadležni organi otkrili su blizu 700 zabranjenih elektronskih vabilica za lov na prepelice. Biodiverzitet, a posebno opet ptičiji svet, strada i od neodgovornog, a često i nedozvoljenog tretiranja zemljišta herbicidima. Primera za to, na žalost je previše,a najčešći „krivac“ je furadan. Pravi krivci za trovanje ptica najčešće ne budu pronađeni, a i kad se to desi, sankcije nisu ni blizu primerene načinjenoj šteti.
Klimatske promene su potpoglavlje u kome nisu napravljeni veliki pomaci, a neke započete aktivnosti neobjašnjivo su zaustavljene. Zakon o klimatskim promenama, iako je u obliku Nacrta već prošao javnu raspravu iz nekog neobjašnjivog razloga i dalje čeka donošenje. Upravo ovakva „kočenja“ jesu razlog za zaustavljanje i nekih drugih aktivnosti, jer su zavisne od donetih propisa. Ovo potpoglavlje u mnogome se oslanja i na druge sektore, pogotovo na energetiku i poljoprivredu, jer su uticaji na klimatske promene upravo u tim sektorima najveći. Sektor energetike i dalje se zasniva na fosilnim gorivima, a jedini pomak je u oblasti podsticaja za takozvane „zelene energije“. Međutim, i u toj oblasti ima podjednako pozitivnih, koliko i negativnih efekata po prirodu uopšte.
U ovom potpoglavlju neophodno je značajno ubrzavanje i hitno dovršavanje započetih poslova donošenja zakonskih okvira, sa imperativom na hitnost donošenja Zakona o klimatskim promenama i podzakonskih akata u vezi sa njim. Takođe, potrebna je i revizija donetih propisa o gasovima staklene bašte, kao i osiguravanje javnosti Nacionalnog inventara gasova staklene bašte. Ono što je od presudnog značaja jeste podizanje kapaciteta Srbije u oblasti klimatskih promena i strateško povećanje rezilijentnosti zajednice na klimatske promene.