Blog: Pariski Samit, nada ili šarena laža?
- Blog: Poglavlje svih poglavlja - 01.10.2019.
- Blog: Pravo i pravda?… Okolo, kupamo se! - 29.08.2019.
- Blog: Masakrom šuma do „zelene“ industrijske zone - 08.04.2019.
Svetski lideri, ili kako bi neki radije rekli, moćnici, njih 140, okupili su se ovih dana u Parizu sa ciljem postizanja dogovora o zaustavljanju zagađivanja planete, sa posebnim akcentom na smanjivanje emisije „gasova staklene bašte“, koje kako se pokazalo i dokazalo ima i dugoročne posledice po klimatske prilike na našoj planeti.
Na samitu su i predstavnici dva najveća svetska zagađivača vazduha, Sjedinjene Američke Države i Kina, koje su odgovorne za emisiju gotovo polovine svetske emisije „gasova staklene bašte“. Razlozi za ovoliku emisiju SAD i Kine su različiti. Dok Kina svoj ekonomski napredak i razvoj duguje lošim uslovima rada i malim platama sa jedne strane, a ne uvažavanjem troškova sanacije životne sredine sa druge strane, SAD su itekako svesne ovih troškova, ali bi njenim uključivanjem u cene proizvoda veoma brzo prestali da budu „prva ekonomija sveta“. Ni za Kinu, ni za SAD to nije prihvatljivo, jer je jurnjava za profitom i ubrzanim razvojem, ipak na nedostižnom prvom mestu.
Pred početak samita, Barak Obama obratio se svetkom javnom mnjenju izjavom: “Kao lider najveće svetske ekonomije i drugog najvećeg emitera, mogu da kažem da Sjedinjene Države, ne samo što priznaju ulogu u stvaranju ovog problema, nego i preuzimaju odgovornost da učine nešto tim povodom”. Šta je to što će SAD učiniti povodom smanjenja emisije gasova staklene bašte, gospodin Obama nije objasnio, ali hajde da još jednom, po ko zna koji put poverujemo u tu bajku.
Obamin kolega i drug po zagađivanju vazduha (i ne samo vazduha), kineski predsednik Ši Đinpingman je je pričao o tome šta će Kina preduzeti po pitanju klimatskih promena, nego je pažnju usmerio na nerazvijene zemlje, koje „bogati zapad“ zatrpava prljavim tehnologijama, koje je u svojim državama prethodno zabranio. On je rekao sledeće: “Razvijene zemlje moraju da ispoštuju svoju obavezu, da mobilišu 100 milijardi dolara godišnje pre 2020. godine i da pruže jaču finansijsku podršku zemljama u razvoju. U svom nacionalnom odlučnom doprinosu, Kina se obavezuje da dostigne vrhunac emisija ugljen-dioksida do ili oko 2030. i trudi se da to postigne što je pre moguće”. Dakle, Kina će i dalje da truje, sve dok ne dostigne željeni maksimum, a to se očekuje oko 2030. godine, pa ko preživi do tad, taj će i da prepričava.
Generalni sekretar Ujedinjenih nacija, Ban Ki Mun, obratio se učesnicima Samita rečima zebnje, jer obećanja država nisu dovoljna da bi se sadašnje globalno povišenje temperature zaustavilo na 2 stepena Celzijusa: „Hajde da uspostavimo klimatski režim sa jasnim pravilima na putu koji će sve zemlje poštovati. Pariz mora biti odlučna prekretnica”.
Za razliku od Amerikanaca i Kineza, evropski predstavnici imali su konkretnije predloge koje treba pretvoriti u globalne obaveze svih država sveta. Francuski predsednik, kao domaćin samita, govorio je o neuspehu Sporazuma iz Kopenhagena, jer bogati upravo nisu imali, ni volje, ni želje da pomognu zemljama u razvoju u čistim tehnologijama, a kontrola ispunjavanje dogovorenog u Kopenhagenu je u potpunosti izostala. On je na kraju svog izlaganja rekao: „Dame i gospodo predstavnici država i vlada, nosite nade celog čovečanstva na vašim ramenima”
Upravo su stotine hiljada Parižana, ali i ljudi iz mnogih krajeva sveta izrazili svoju zabrinutost za planetu i masovnim demonstracijama pokušali da primoraju svetske lidere na konačan, izvodljiv i obavezujući dogovor. Zahteva se usvajanje globalne kontrole zaštite životne sredine, a demonstracijama se pridružio i Ban Ki Mun.Vlasti Pariza su, zbog nedavnog terorističkog napada zabranile ovakvo okupljanje, pa su demonstranti na Trgu Republike u Parizu ostavile 20.000 pari obuće kao znak svoje duhovne prisutnosti i zabrinutosti za planetu.
Da podsetimo, prethodni samiti, počev od Rio De Žaneira 1992., preko Kjota 1997., Kopenhagena 2009. i Durbana 2011. godine imali su nekakve teorijske šanse za uspeh, ali nisu imali nikakav obavezujući karakter, jer su podlegale ratifikaciji nacionalnih parlamenata. Sprorazum iz Kjota, koji je pre donošenja najavljivan na „velikazvona“, kao restriktivan za emisiju uglen-dioksida (i ostalih gasova staklene bašte), doživeo je debakl, jer su najveći emiteri i pored potpisivanja istog, u svojim parlamentima odbili da ga ratifikuju.
Da li će i Samit u Parizu imati sličnu sudbinu kao i Sporazum iz Kjota? Verovatnoća je velika, jer i pored snishodljivog priznanja Baraka Obame, da su SAD jedan od dva najveća trovača vazduha i Ši Đinpinga, da razvijeni moraju da bogato finansijski pomognu zemljama u razvoju, kako se nebi razvijale „prljave tehnologije“, mala je verovatnoća da će potpisano u Parizu biti ratifikovano u nacionalnim parlamentima. Šta ostaje običnim građanima, u slučaju da i „Pariz“ prođe kao i svi prethodni samiti o klimatskim promenama? Ostaje im, ili da se pomire sa činjenicama, ili da „stvar preuzmu u svoje ruke“, i nateraju sopstvene Vlade da donesu Zakone o potpunoj zabrani uvoza iz svih država koje su „zaslužne“ za poraz zdravog razuma. Valjdaćeih to naterati da prihvate svoje obaveze u smanjenju sve opšteg zagađivanja planete.