Blog: Čista i zdrava voda – pravo svih nas!
- Blog: Čista i zdrava voda – pravo svih nas! - 19.02.2016.
Srbija je počela sa „otvaranjem” pojedinih poglavlja u okviru pristupnih pregovora Evropskoj Uniji (u daljem tekstu: EU), sa svim hipotekama, promašajima, katastrofalnim vlastima i svakim drugim bremenom iz prošlosti. Te probleme vučemo i dan danas, bez nekih naročito izraženih napora vlasti i same države da ih prebrodimo i krenemo dalje ka uspešnom, efikasnom, racionalnom i održivom društvu, u kome se osmeh polako vraća na lica građana.
Problematika pijaćih voda, iako veoma specifična i jednoznačna, kroz pristupne pregovore provlači se kroz više poglavlja. Voda je od strane Ujedinjenih nacija (UN) proglašena „resursom XXI veka”, a pijaća voda verovatno je krunski dragulj ovog resursa. Visoki komesarijat za ljudska prava UN je objavio dokument pod nazivom „Pravo na vodu”, kojim se uspostavlja pravo svakog čoveka na vodu kao njegovo osnovno ljudsko i demokratsko pravo:
„Vreme je da razmotrimo pristup obezbeđivanja pijaćih i sanitarnih voda kao ljudsko pravo. Ono je definisano kao jednako, nediskriminišuće pravo pristupa dovoljnim količinama čiste pijaće vode za ličnu upotrebu, upotrebu u domaćinstvu (piće, sanitarne potrebe, pranje rublja, pripremu hrane i ličnu i porodičnu higijenu) i održavanje života i zdravlja. Države treba da postave ovakvu upotrebu vode kao prioritet u odnosu na druge vidove upotrebe vode i preduzmu korake da ona bude dobrog kvaliteta, dostupna za sve i na razumnoj udaljenosti od svih domaćinstava.”
Iako je ovaj dokument pisan uglavnom zbog problematike voda u najnerazvijenijim državama sveta, neke paralele sa tim državama možemo pronaći i kod nas, pogotovo u ruralnim sredinama i nerazvijenijim opštinama.
Prema podacima Instituta za vodoprivredu „Jaroslav Černi“ mali broj opštinskih, gradskih i regionalnih vodovoda ima ispravnu pijaću vodu, a veliki deo Srbije, pogotovo u Bačkoj i Banatu ima neispravnu vodu i po fizičko-hemijskim i po mikrobiološkim parametrima. Takođe, poražavajuća je i činjenica da je u prvom polugodištu prošle godine kontrolisano 154 javna gradska vodovoda, od čega je 11,5% imalo neispravnu vodu za piće, mahom u Severno-banatskoj i Srednje-banatskoj oblasti. Najviše zabrinjava činjenica da se javne česme ne kontrolišu redovno, a odsustvo kontrole pogotovo je izraženo na jugu Srbije, gde se kontrola javnih česmi gotovo uopšte ne vrši. Najgora situacija je u selima, gde su i ljudi i deca, ali i životinje, primorani na korišćenje vode iz individualnih bunara, za koje se uopšte ne vrši kontrola ispravnosti vode. Osim što je zabrinjavajuća, ova činjenica dovodi i do velikih zdravstvenih problema ljudi.
Ovakvo stanje kontrole pijaćih voda je, najblaže rečeno neodgovorno, a sve češći smo svedoci pojave crevnih bolesti izazvanih neispravnom vodom za piće. Pojedine seoske škole, vrtići i zdravstvene ustanove nemaju nikakve priključke na kontrolisane vodovode, pa deca često koriste vodu iz nekontrolisanih javnih česmi i seoskih bunara.
Srbija je potpisnica Konvencije UN o pravima deteta, koja propisuje pravo deteta na najviši mogući standard zdravstvene i medicinske zaštite, definisane kroz oblasti zdrave životne sredine, čiste pijaće vode, dostupne sanitarne vode i uravnotežene ishrane, kao preduslova za zdrav razvoj deteta. Najviši državni, pravni akt, Ustav Republike Srbije, takođe je decidan u smislu prava svakog građanina na zdravu životnu sredinu, ali i izveštavanje o aktuelnom stanju.
Zakonska regulativa Srbije tretira zaštitu životne sredine kroz veći broj Zakona i podzakonskih akata, a najčešće pominjani su Zakon o zaštiti životne sredine, Zakon o upravljanju otpadom, Zakon o zaštiti vazduha, Zakon o proceni uticaja na životnu sredinu, Zakon o vodama, Zakon o zaštiti od nejonizujućih zračenja, Zakon o zaštiti prirode, Zakon o zaštiti od buke u životnoj sredini i mnogi drugi. Međutim, svi ovi Zakoni nedovoljni su da bi se obezbedila jedna tako trivijalna stvar, kao što je to zdrava i ispravna pijaća voda. Tako veliki broj Zakona može da uputi samo u jednom pravcu razmišljanja, a to je da su zakoni ili loši, ili se ne primenjuju, ili se svesno krše.
Proizvođači flaširane vode ubiraju ogroman profit, zarađujući na nesređenosti sistema vodosnabdevanja, kao i sistema stalne kontrole pijaćih voda u Srbiji. Za flaširanu vodu se često kaže i da „nije skupa“. Međutim kad se uporede tržišne cene 1 m3 vode iz nekog regionalnog, opštinskog ili seoskog vodovoda u iznosu od 0,6-1,5 €/m3 i flaširane vode, po ceni od 190,00-240,00 €/m3 razlika je jasno uočljiva. Pri ovome je važno istaći da građani kroz račune za utrošenu vodu ne plaćaju pomenutu cenu, nego cenu koja predstavlja socijalnu kategoriju, a razlika u ceni pokriva se iz budžeta lokalne samouprave. Dakle, jasno je da je sistemsko rešavanje, kako problema vodosnabdevanja, tako i sistema kontrole pijaćih voda od najvišeg prioriteta.
Novine su svakodnevno pune vesti o neispravnoj pijaćoj vodi, pa se građani pitaju da li treba da plaćaju takvu tehničku, a ne pijaću vodu. Odgovor nije jednostavan jer većina smatra vodu apsolutnom socijalnom kategorijom, što i dovodi do problema sa vodo-snabdevanjem. Voda ne sme biti apsolutna socijalna kategorija, jer iako jeste obnovljivi resurs, ne smemo se ponašati kao da je ima u izobilju. Vode koja je, po fizičko-hemijskim i mikrobiološkim osobinama ispravna, nema dovoljno, pa je racionalno i odgovorno trošenje, odnosno korišćenje vode standard koji Srbija u što kraćem roku mora uspostaviti. U protivnom, na raspolaganju će nam biti samo one zagađene vode, čije je pretvaranje u čistu, pijaću vodu daleko skuplje.
Postavlja se u okviru racionalnosti i jedno posve drugačije pitanje. Nije veliki broj gradova u kojima se kroz vodovodni sistem doprema čista pijaća voda. Mnogi gradovi u svetu imaju u vodovodnim sistemima samo tehničku vodu, a pijaća voda se prodaje kao flaširana. Naime, cena vode drastično raste primenom tehnološke obrade tehničke vode i pretvaranjem iste u pijaću vodu. Ako samo razmislimo, jednim korišćenjem vodokotlića troši se od 5-9 litara pijaće vode, a to je količina koja jednom čoveku za piće traje 4 dana. Neki veliki megalopolisi izgradili su delimično separatne vodovode, gde se plaća puna cena tehničke vode koja se dopremi vodovodnim cevima u stanove, dok se pijaće vode isporučuju po kvartovima u javne česme i cena te vode pokriva se iz budžeta lokalnih samouprava. Samo retki gradovi imaju potpuno razdvojene separatne sisteme vodovoda, gde se vodovodnim cevima doprema, posebno tehnička voda, a drugim vodovodnim cevima pijaća voda. U tim gradovima korisnici plaćaju posebne račune za tehničku, a posebne za pijaću vodu.
Voda je prirodni resurs od javnog interesa i upravljanje vodama i izvorištima voda u nadležnosti je države. Vodovodi za korišćenje izvorišta za vodosnabdevanje državi plaćaju naknadu za korišćenje voda, ali i ispuštanje voda, jer uzeta voda ne nestaje, nego se pojavljuje ponovo u sistemu u nepromenjenom, malo promenjenom ili jako promenjenom statusu. Tek plaćanjem naknada i zahvatanjem vode, njihovom preradom u zdravu pijaću vodu, ili delimičnom preradom u tehničku vodu, vodovodi postaju isporučioci usluge vodosnabdevanja. Dakle, krajnji potrošač plaća uslugu dopremanja i tretmana vode, kao i resursnu naknadu. Za napomenu je i da cene vode u Srbiji zaostaju značajno za cenama vode u okruženju, a po pitanju visine naknade za resurs Srbija daleko zaostaje za okruženjem.
Zelena stranka u svojoj Agendi, tačkama 74 i 75, koje su tematski, a ne prioritetno slagane, definiše izgradnju sistema za vodosnabdevanje, kao i vodovodnih i kanalizacionih sistema do svakog sela i svake kuće u Srbiji, jer je ta oblast, sa jedne strane prevelika opasnost po zdravlje ljudi, a sa druge strane, šansa za revitalizaciju sela.
Izgradnja regionalnih vodovoda, sa dobro dimenzionisanom i kvalitetno izabranom tehnologijom proizvodnje pijaće vode, jedno je od najboljih rešenja vodosnabdevanja za lokalne samouprave u Srbiji. Preduslov za ovo svakako su stabilna izvorišta pijaćih voda, sa dovoljnom izdašnošću kvalitetnih voda, kvalitetno dimenzionisana i izvedena vodovodna mreža i redovno održavanje ovih sistema. Takođe, neka manja izvorišta mogu se koristiti samostalno, ali je uvek bolje uključiti ih u neke regionalne sisteme, što zbog troškova izgradnje i troškova održavanja, to i zbog omogućavanja veće stabilnosti sistema vodosnabdevanja.