Blog: Baterije – zašto, kako, od čega, koliko, gde, kada…
- Blog: „Zaboravljeno“ nejonizjujuće zračenje - 13.04.2018.
- Blog: Neprincipijelne koalicije - 23.01.2018.
- Blog: Svi projekti moraju pod lupu! - 11.01.2018.
Sva energija koja nas okružuje ne može ni nastati ni nestati. Može prelaziti iz jednog oblika u drugi, ali njeno postojanje je konstanta. Možda postoje neki njeni vidovi ili oblici koje još nismo spoznali, ali nepobitna je činjenica da se u prirodi sve dešava beskrajnim procesima prelaska energije iz jednog oblika u drugi.
Svi naši postupci dobijanja električne energije su, ustvari, postupci njene transformacije iz jednog oblika u drugi. Problem nastaje kad treba izbalansirati proizvodnju i potrošnju. Potrošnja je samo donekle predvidiva, a sve većom zastupljenošću obnovljivih izvora ni proizvodnja se ne može tačno isplanirati.
Rešenje ovog problema bi bilo stvaranje neke baterije ili bilo kakvog koncepta koji bi omogućio da se što veća količina energije uskladišti i da se sa što manje gubitaka vrati u sistem kada se za to ukaže potreba. To bi sasvim eliminisalo, ili bar značajno umanjilo, potrebu za izvorima energije koji jesu pouzdani, ali i vrlo štetni po okolinu (sve vrste goriva koje pri sagorevanju oslobađaju štetne produkte ili nuklearno gorivo koje može biti fatalno po celu planetu u slučaju nekog akcidenta nuklearne elektrane).
Uspostavljanje stabilnog balansa između potrošnje i proizvodnje energije predstavlja suštinski problem celokupne energetike. Ovo je razlog što sve velike svetske korporacije traže najbolje rešenje za skladištenje energije. Onaj ko uspe da nađe najbolji odnos cene i performansi sistema imaće neiscrpan izvor zarade. Danas imamo bezbroj baterija, ali one su ili preskupe ili nedovoljno pouzdane.
Nisu samo baterije mogućnost da se energija skladišti. Kao što se električna energija dobija transformacijom nekog drugog vida energije, tako se ona posle čuva u nekom drugom obliku koji će uz određene gubitke u određenom trenutku biti moguće opet pretvoriti u električnu. Efikasnost, odnosno procentualno izražena količina energije koju dobijemo u odnosu na polaznu, uskladištenu energiju i cena tehnološkog postupka i korištenog materijala, čine celinu koja nam je pokazatelj da li je taj način skladištenja energije isplativ.
-Priroda može postići iste rezultate na različite načine- rekao je davno Nikola Tesla. Tako i mi možemo pokušati da sačuvamo energiju na mnogo načina… Nije samo cena merilo uspešnosti. Neki od postupaka kao medijume koriste toksične ili nestabilne materije tako da sve to čini celokupnu sliku poželjnosti nekog postupka.
Da ovo ne bi postao samo teorijsko razmatranje načina i vrsta skladištenja energije pozabavićemo se samo elektrohemijskim sistemima, ili popularno nazvanim baterijama i praktičnim stvarima u vezi njih. Najopštija i najšira podela bila bi na primarne i sekundarne. I jedne i druge skladište hemijsku energiju koju u zadatom trenutku pretvaraju u električnu. Primarne baterije ne mogu da se pune za razliku od sekundarnih.
Mogu se puniti samo one baterije koje imaju poseban hemijski sastav(Ni-Mh, Ni-Cd, Li-ion …) i koje su predviđene za to (na njima je naznačeno da su punjive).
Zato, nemojte pokušavati da napunite baterije koje nisu predviđene za to!
Kapacitet akumulatorske baterije predstavlja sposobnost baterije da isporuči električnu energiju i izražava se u Ah. Obično se procenjuje za 20 časova tako da ako na bateriji piše 2600mAh znači da će baterija isporučivati 130mA 20 časova.
Da li se može uticati na vek trajanja baterija? Može, donekle, ispravnim postupanjem. Prvo, ne treba kombinovati stare i nove baterije.Treba izbegavati držanje baterija na suncu ili povišenoj temperaturi. Kada se ne koriste, baterije izvaditi iz uređaja, a uređaje držati isključenima kada nisu u funkciji. Punjive baterije potpuno puniti i prazniti. To važi i za bežične telefone koje ne treba držati na baznom postolju koje služi i kao punjač nego samo kada se ukaže potreba za punjenjem baterija. Kod punjivih Ni-Cd i Ni-Mh baterija važno je pre prvog korišćenja napuniti baterije u potpunosti (bez prekidanja). Taj postupak (prvi ciklus punjenja i pražnjenja) zove se „formiranje baterija“ . One koje pri prvom punjenju ne budu dostigle svoj maksimum neće to moći ni kasnije bez obzira koliko dugo ih punili.
Normalno je da baterije tokom punjenja budu tople, ali ne i toliko da ih ne možete držati u ruci. Ukoliko je to slučaj može značiti da baterija ili punjač nisu ispravni. Danas je sve više baterija najnovije generacije na kojima piše „Ready to use“. One ne moraju da se formiraju i odmah su spremne za upotrebu.
Sa stanovišta zaštite životne sredine, baterije su proizvodi koji sadrže opasne supstance. Iako su napravljene od različitih materijala sve sadrže elektrolit i teški metal. Zbog uticaja teških metala na ljudsko zdravlje moraju postojati pravilnici i procedure koji definišu postupanje sa komponentama koje ih sadrže.
Po prestanku upotrebljivosti najveći deo baterija dospeva na komunalne deponije sa ostalim otpadom. Procesom raspadanja i razgradnje teški metali dospevaju u zemlju, ali i u podzemne vode. Sa druge strane, ukoliko se spale, teški metali dospevaju u vazduh u vidu sitnih čestica, a dalje opet u zemljište i/ili vode.
Pravi način postupanja bi bio da se baterije prvo razdvoje po svom hemijskom sastavu, a zatim recikliraju. I u Srbiji postoji pravilnik o postupanju sa ovim vidom opasnog otpada, ali malo ko ga se pridržava, a sve zbog toga jer kaznena politika ne postoji ili se ne primenjuje.
U zemljama gde se poštuje zakonska regulativa, postoje mnoge firme koje sakupljaju i recikliraju istrošene baterije, ali i sav ostali opasan otpad. Ukoliko se proceni da reciklaža baterija nije isplativa moguće je izvesti ih tamo gde postrojenja za to već postoje. Sve je bolje od našeg potpunog ignorisanja postojanja ove vrste opasnog otpada.
Istrošene baterije, bez obzira koje su vrste ili namene, treba odneti u neku od specijalizovanih prodavnica elektro opreme, opreme za osvetljenje ili čak u pojedina udruženja građana koja se bave prikupljanjem ove vrste otpada. Svakako, svi ovi subjekti imaju ovlašćenje da sakupljaju istrošene baterije i da ih predaju u reciklažne centre.
Za baterije, jer se smatraju velikim zagađivačima, propisana je od strane države ekološka taksa koja je uključena u cenu novih baterija. Svaki put kada kupite baterije, deo cene koju ste platili, bude namenjen njihovom sakupljanju, odlaganju i reciklaži kada jednog dana postanu otpad.
A gde taj dinar od ekološke takse završi je sasvim posebno pitanje.
Autor bloga: Sonja Nikolić, predsednica Saveta Zelene stranke za energetiku